Ponedjeljak 23.11.09.
Tišina koja ubija zvukom. Iščekivanje.. Pogled na dosadnu Ilicu. Kiša udara o prozore i priča svoju priču iako je ne želim slušati jer imam svoju sopstvenu. Ali ne. Ona je uporna baš kao i svi "iskrica people"... Svi nešto pričaju, svi bi nekuda išli, ali ja tu stojim, samo stojim i promatram kako se cijeli vrtlog bure diže oko mene, kreće i nestaje dok ja samo stojim .... i ugodno mi je biti tu... ne vrtjeti se se ostatkom jer možda i nismo sa iste planete, možda ne govorimo istim jezikom. Sumnjam da ikada hoćemo jer se ne mogu pomiriti sa Balkanom.
23.11.2009. u 21:47 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara