Pogled iznad tipkovnice

Bljedolika zajednica potaknuta idiličnim kontaktom imaginarnih svjetova i monotonih kreativaca, ruku pod ruku pljuju sretne istančane pojedince koji su pronašli smisao u zajedničkom jeziku sa stvarnošću. Na površini vlastite svijesti, pronašli su sebe. Povlačim gusti dim duboko u sebe i nesebično dopuštam razvoj tom beskrajnom horizontu vlastitog uma. Moja izgubljena duša priznaje poraz. Uživam u dubinama dima oko sebe. Dok pokušavam zakopati prošlost, živjeti život mi postaje luksuz. Ovako emocionalno niskog koeficijenta kočim jednostavnost atmosfere u sreći.
Zar samo strast oslobađam cijelo ovo vrijeme?
Apsurd!
Pitam se, kako li mi samo uspijeva prikriti stvarnog sebe? Jesam li lud ili samo nespretan? Kako li mi to polazi za rukom? Sve to da bi osjetio slast gorčine.
Lice bez imena. Tijelo bez cenzure. Osuđen da budem zarobljen. Branim svoju slabost od otupjelog pogleda i olinjalih misli. Osjećam strah. Ili se moja hrana pretvara u bijeli prah? Osjećam kako praznina puni tišinu. Osjećam omču oko svog vrata. Ili je to samo zrak?
Kruta realnost guši se u agoniji nevidljivih dodira. Još jedan unutarnji rat izmučio je moju dušu koja proždire vlastito postojanje. Zdrava svijest gradi infrastrukturu zdravog razuma. Depresija, nekadašnja svakodnevnica. Često sam se znao pitati, gdje je moja smrt? Da li ću u paklu samo ja gorjeti? Tko su crni anđeli koji me od smrti brane? Trebalo bi nahraniti sve te gladne vrane.
Moja sjena na zidu radi panoramu. Dok brzi prsti opet stvaraju još jednu dramu. Čudan poziv u noći, oko mene nikog kao da nema. Osjećam, oluju koja se sprema. Moj vjerni pratilac u mladoj noći, moj moćni lijek u glasnoj samoći, moj odani stanar duše, kojeg mnogi žele da sruše. Dok god postoji on, dok postojim ja. Između nas, draga moja svjetska publiko, nema više granica.
Dok stvaram na velikom bijelom polju, gradim svoju budućnost bolju.
Besmislene riječi, pune sirove laži. Hm, sve me to na neki moj bolesni način pomalo draži. Dok tragam za smislom svog života, kažu mi ljudi da sam Vrag od mota. Dok tragam gori tijelo mog duha, pokraj mene izgori i smrdljiva muha. Zaborav me voli, snaga me moli, nadu mi daje ovo šugavo znanje. Zadnje vam kažem i više ne lažem, ja i dalje jezikom mažem udatu susjedu.
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...

prefenomenalno...

o daa..ideš u totalno fejv blogove:-))

a di ćeš publici objašnjavati, nepostojanje granica... i, čemu..?

...prefinjeno sa latentnim, a ipak dubokim, emocijama. Iz drugog puta je jasnije i prilicno snazno. Bravo ! !