Poslije ponoći

Sindrom usamljenih ljudi
Sindrom usamljenih ljudi je kao i sindrom negativnih utjecaja okoline. Negative su stalno i svugdje prisutne, žuljaju nas i muče, ali nismo svjesni niti njihova izvora, snage, učestalosti, niti vrste. Černobil, Krško bu. Oprala nas radijacija da bumo svjetlili jos nekolko tisuća godina a da nismo ni skužili. Kolju nam želuce i jetru svaki dan s globalistički prihvatljivom hranom, a ni ne sjećamo se kak dobro pašeju sir i vrhnje. Dobro, uveli su nam eko test za aute. OK. Ina i dalje dozvoljava ispuštanje balastnih voda u Omišlju. Di je njima eko test? A INA ima love, ja je nemam, kao ni većina pučanstva. Otkud meni  onda novi, globalistički prihvatljiv auto. Ili je to ono, ak nemaš love, kupuj cipele na Hreljiću pa hodaj. Škegro sigurno ne bu hodal. Nezgodno je čovjeku gurat tačke po gradu, a drugog načina za prijevoz vodene glave nema. Ma jebo politiku. Kaj sam štel reći. Ovo je bil uvod u to. Pucaju nas negative cijeli život, svaki dan, 24 sata dnevno. I u snu. Hartman, Curry, podzemne vode, tehnička zračenja... Beton i azbest. To je teorem negativnih utjecaja okoline, nema brisanja. Nemreš zapalit. Nikam. A niš od toga ni ne vidiš ni ne čuješ. E tak je i s usamljenim ljudima. Oni su stalnoprisutna napast. Svugdi su oko nas. Nevidljivi i nečujni. Šuljaju se ulicama, dućanima, tržnicama. Rijeđe bircevima i kafićima, ali i tu ih ima. Ma žgadija se svakam zavleče. I gleda. Rijetko komunicira, rijetko se obraća nepoznatima, frka ih je. Prvo se boje sami sebe, pa onda cijelog svijeta. I svi su protiv njih. Svi su im za sve krivi. Oni nikad. Oni velikodušno ostavljaju ostale na miru, s gađenjem i prijezirom gledaju zaljubljene parove, misle da bi bilo bolje da ljudi imaju decu mesto pesih, brinu se, potiho, doduše, da nitko ne čuje, o duhovnom i tjelesnom zdravlju ostatka populacije. Dobronamjerno svakom nalaze mane. Opet potiho, jer, tko zna, morti bi neko mogel i čuti, pa onda dobiju po pički. Ma žgadija je uglavnom nevidljiva i nečujna. Osim kad se nekom prikrpa, pa onda svu svoju dobronamjernost istovari sugovorniku na leđa. Ali, i to je rijetko, na sreću, jer nikad se ne zna kaj bi taj sugovornik mogel naredit. Nedajbože da mu slučajno, u najboljoj namjeri, naravno, opanjkaju nekog od prijatelja ili rodbine, a da toga nisu svjesni. I opet bi dobili po pički. Zato se usamljeni ljudi drže podalje od nas smrtnika. I onda znanost stvori chat. I bi svjetlo. Za usamljene ljude. Otvorila se crkva za njih. A usput i dobar način zajebancije za nas smrtnike. Nakon birtije, dobrosusjedskih kava, odlaska na tekmu ili kam već ne, noć donosi hrpetinu zajebancije u nekom virtualnom svijetu. Riječ posao sam namjerno izbjegnul, kak izbjegavam i sam pojam. (Op. autora) Ali neš ti vraga, meni zajebancija, žgadiji religija. Pa si ti misli kak buš s njima. Ko da jehovcu, koji mi maše kulom stražara pred nosom tjerajući nečastivog, velim da mi se živo jebe ak bu sutra sudnji dan, jer svima nama bu došel onog trenutka kad se uputimo prema Mirogoju u Drakula taxiju (čitaj: prijevoz mrtvaca). Tu počinje pizdarija i završava zajebancija. I zato sam ja nacijo otišel. Niko se ne bu radi toga plakal ili hitil kroz prozor. U svakom slučaju, fala nekolicini dragih ljudi kaj su mi uljepšali vrijeme, naročito fala onima koje su se okuražile odazvati se pozivu na kavu :)). Nadam se da nema razočaranih. U svakom slučaju, telefoni još uvijek rade :)).
Nacijo, uživaj, Traper off.