Zašto ne?

Kroz cijelo sam djetinjstvo dovlačila pse s ceste doma i moljakala svoje da ih zadržimo. Nikad nije upalilo, ali barem bi se mama potrudila udomiti ih. "Imati psa" bila je najveća neostvarena želja mog djetinjstva. Uz to, voljela sam konje. Kao petogodišnja djevojčica navalila sam: hoću jahati. Gnjavila sam nemilo. Sve dok mi nije udovoljeno. I tako, sa 6 sam godina završila školu jahanja i jahala godinama. Također, kroz moju je dječju sobu, kao kompenzacija za (neimanje) psa, kroz niz godina prošla cijela plejada, nažalost kratkoživućih glodavaca: albino-miš Kikica, hrčak Nube, zamorčić Žan.
Mačke nikad nisu pobuđivale moj interes. Kao da nisu ni postojale. Nisu mi bile ni drage ni mrske. Naprosto ih nisam doživljavala. Neke su moje prijateljice imale mačke, ali ni to me se nije osobito dojmljivalo. Na pitanje "koje životine volim" nikada mi pri nabrajanju ne bi ni na pamet palo uvrstiti i mačke kao vrstu.
Uobičajeno godišnji koristim u dva dijela, u pred i post-sezoni. Ove sam godine zbog mučnih okolnosti pobolijevanja i smrti mog psa kasno otišla na more. Drugi sam dio koristila tek na prijelazu rujna i listopada. Ljetujem u Dalmaciji, u lijepom mjestu bez uobičajene infrastrukture urbanih sredina. Mjesto sačinjava dvjestotinjak vikendica, tijesno napučenih za ljetnih mjeseci, 2 dućančića, 2 trafike, 3-4 kafića i 1 slastičarna. Postoji i pošta, unutar koje je i turistički ured, i koja radi od 1.7. do 20.8.. I to je to.
U svim mjesecima godine izuzev u srpnju i kolovozu (kada je krcato) mjesto je potpuno pusto. Van sezone nastanjeno je jedva desetak kuća. Ujedno, to je i jedino vrijeme koje volim provoditi tamo. Kad nema gužve.
U tim mjesecima do izražaja dolaze druga živa bića. Tu i tamo neki umiljati, žgoljavi lutalica kojeg nitko još nije udomio (i moj je Laki bio jedan od njih) i mačke, mačke pogotovo. Puno ih je, stvarno puno i gladne su, jako. Svojom vas neuobičajeno smjelom pregladnjelom molečivošću naprosto sile da ih primijetite i donesete stav. Kako sam ove godine tamo boravila dobrim dijelom u 10om mjesecu, kad se već većina njihovih sezonskih hranitelja bila vratila u svoja mjesta stanovanja, to, ta njihova nevolja me počela jako dirati, baš jako. Ranijih godina, dok je Laki bio s nama (Lena se zapravo bojala mačaka, “hrabra” je bila samo uz Lakija), bilo ih je bitno teže uočiti jer ih je Laki držao na povećoj distanci. Gita pak, kojoj je sad godina i par mjeseci, iako je križanac Jack Russell terijera i Istarskog goniča, što bi, očekivano pružilo dosta nagao i nezahvalan, vrlo lovačko-orijentirani genetski materijal i karakter, jedno je zaista osobito toplo i milo čeljade, koje je u svim ranijim prilikama kada bismo naišli na mačke pokazivala jedino i samo dobronamjernu znatiželju prema toj vrsti (uostalom, kao i prema svim ostalima).
Pa tako je bilo i kad su našu terasu počele postepeno opsjedati te gladne mačke. Nije ih tjerala. Približila bi im se mašući repom i bila vidno iznenađena kad bi one, bilo pobjegle, bilo se napuhale i pokušale je zviznuti šapom. Počela sam ih hraniti iza kuće (jer nisam željela da dijelimo terasu).Gita ih je također prihvatila. Više im se nije približavala, al je uvijek u njihovom prisustvu bila vrlo zainteresirana, vidno puna nade da bi se tu ipak neka igra mogla zapodjenut.
Uobičajeno bih, po buđenju i jutarnjem plivanju otšetala s njom te na kraju šetnje sjela na kavu u jedinu još radeću slastičarnu na kavu i rundu čitanja. Dani su bili prelijepi, topli, sunčani, bez vjetra. Bio je to pravi odmor. Na moje iznenađenje, tog je dana na kavu došao i jedan poznanik, prijatelj iz djetinjstva. Bili smo jedini gosti. On je ugodan sugovornik, pozvala sam ga za stol i krenuli mi o koječemu ćakulat. Baš je bilo ugodno, sunce grije, ne peče već ugodno grije, more (rekao bi Sijerković) malo valovito, razgovor zanimljiv. Odjednom, začujemo neki zvuk, jedva da bi se mijaukanjem i mogao nazvati kako je bljedunjav i tih bio. Do naših nogu iz šume dobauljalo mače. Ne vidi, cijelo joj je lice smeđe krmeljavo od očito gadne upale očiju, prehlade, čega li, jedva hoda i, nazovimo to tako, mijauče. Gita se sva obeznanila od sreće, napokon netko od te interesantne joj vrste, dovoljno malen da je ne može zašorat, eto ti divne prilike da “to” malo prouči izbliza. Enihau, Gita pokušava polizati mače, mače se kostriješi, al ipak ne odlazi. I tako, nastavimo mi piti tu kavu i razgovarati, dok se Gita i mače vrzmaju pod stolom oko naših nogu, al mene stalno svrdla muka tog mačeta koje za dan-dva neće biti živo. Znam da dolazi zima, znam da i odrasle mačke jedva prezime, znam koja je glad i studen čeka, znam da je nitko neće uzet jer je tamo ionako zbog njihove brojnosti svima puna kapa mačaka. Sve to znam. A znam i da ja “ne volim mačke”. Ipak, osjećam se iz minute u minutu sve gore i gore. Mislim kako ja tu guštam na svom zasluženom godišnjem, i razgovaram o koječemu trivijalnom mirno sjedeći kraj nečeg (nekog) potpuno nemoćnog osuđenog na izvjesnu skoru smrt. I shvatim, odjednom shvatim, da je to ona od rijetkih prilika koju mi Direktor Svemira pruža da inkomodirajući sebe nešto, nešto krupno za nekoga promijenim. No da ne duljim, velim ja frendu da ću sad pomalo ići i dignem mače u ruku s tekstom “samo ću joj malo kamilicom očistiti oči”..
U početku je izgledalo gadno. Gita se prilično brutalno igrala s macom, tretirala ju je više-manje kao svoju igračku – gumenog ježića sa piskom, bacala je u zrak, gurala njuškom, capom, brutalno izlizavala, no ja sam, glasom moderirajući Gitinu navalentnost bila sasvim mirna misleći da je bolje za mače čak i da joj Gita zavrne šiju (ako je to tako trebalo biti) no da umire danima. Međutim, sreća je (kao i obično) i ovaj put pomogla hrabre. Maca je živa, zdrava, vesela, a i Gita također. Nedugo nakon što smo doputovale u Zagreb, Gita je potpuno zabrijala da je to mače njeno štene. Jedva sam mače uspjela odbiti od Gitinih cika jer je Gita i mlijeko dobila u svom lažnom materinstvu i dojila je dobrih mjesec dana. Sada, dešavaju se i dalje smiješne stvari, Gita sve rjeđe laje, a sve više zavija imitirajući mijaukanje, a Vanja (tako sam je nazvala jer je bila premala da joj veterinar odredi spol, zapravo još uvijek ne znam kojeg je spola) se sasvim ozbiljno igra s lopticom koju presreće dok je Giti bacam..
Jedino što vidim kao ozbiljan nedostatak ove situacije jest to što sada i mačke - doživljavam. Onako pravo, s empatijom. Pa me njihova bol i nevolja počinje boljeti kao i pseća.

Prekrasno, i ja sam luda za svim mogućim živinama. :)

a da, samo nemojte svu ljubav potrošiti na životinje, ostavite nešto i za ljude....

Dragi politikante, ljudi koji vole životinje, vole i druge ljude. To je itekako dokazano!

macka ima devet zivota, nist se ne sekiraj...

zašto mi pada na um đoletov stih...kad nije paor za soldata stvoren...voleo konje i zemlju ..neg ljude...