Ne zelim pricati o smislu

Razaznavanje boja bili su prvi znakovi. Bolest je isla svojim tokom. Godine su ucinile svoje. Dok su se vrata otvarala uz cijuk, razmisljao je: 'Zasto?', kao i toliko puta do tada. Ropotarnica povijesti. Ostaci sunceve svjetlosti drhtali su na desnom zidu inace mracne prostorije u kojoj bi elektricna rasvjeta bila nista nego uvreda. Sjedio je na prasnom stolcu i promatrao izblijedjeli cvjetni uzorak gumiranog stolnjaka. Ispod njega rasipalo se brasno crvotoka. Pauci su zadovoljno preli.
Nesto kasnije, ulica je bila tiha, kao za praznicnog poslijepodneva. Premda je sunce bilo blago, misli su mu bile nepomicne. Kalkulirao je o lijeganju s onom u koju zapravo ne vjeruje. Sam, mislio je, nece daleko stici. I, da li je to sto osjeca mir, ili je strast?
...
Katkad godine covjeka nauce i nesto korisno: Na primjer, da nekad i krivi korak omogucava pomak. Kao i to da je svasta dopusteno uciniti dok se ne kompromitira vjera. A o drugima, isto vodim brigu. Cesto ih upozorim i na nepostojece opasnosti. Cudim se onda i bojim kad mi povjeruju... Ah, to cvijece kraj puta, kojeg nisam smio dotaknuti, pogledom. (Hahahhhahah Picasso? ...Dora, donde estan?)

nema krivih koraka, oni su izdvojeni isječci puta, kriške cijelog... naravno, važna je svjesnost...

i savjesnost, isto :)

možda ono "a" ni ne mijenja značenje... :)

Veličanstven i miran, polazio je tako u noć, udarajući po taktu petama i izbijajući iz pločnika iskre željeznim vrškom svojega štapa.