Oteo si me....odveo....sad izgubljena lutam...
oteo si mi dušu,a sad me ponovno ubijaš...tko si ti?
odakle ti pravo da ulaziš u mene poput duha...da se mješaš u moju slobodu..da me progoniš u snovima i onda me uništavaš...strašiš me...bojim te se...al te i mrzim....iskorištavam te....ti vrečo puna buha...otrove....
trebam te!ne bi li konačno otkrila ovog đavla u sebi..ne bi li konačno shvatila otkud mi ta snaga ,ta potreba za krvlju....mirisom zla....okusom požude...
izluđuješ me,prokletniče jedan...a možda te samo još uvijek volim....
izgubljena lutam ulicama praznog grada tražeći tračak svjetla...al gotovo je...odlazim....nije da te više ne želim već nemogu...zbog tebe postajem suicidalna....ubijaš me svojim pogledom punim požude i potrebe za mnom....postao si ovisan a i ja...trebam slobodu,trebam novi udisaj....pluča su mi premala....postao si vampir i umjesto da si me ubio ti si me poštedio i stavio na muke...
sve te više trebam a ti se nedaš...odlaziš s pokvarenim smješkom na licu koji mi uvijek govori koliko me želiš...trgaš me....krvarim dušo...a ti se samo nasmiješ i piješ mi krv,opijaš se iluzijom o novom svijetu,o novoj tami i novom svjetlu...želiš sreću a ne dozvoljavaš joj da ti priđe...
zar je toliko teško mene voljeti...zar se uistinu bojiš da ćeš me izgubiti...
nikad me nisi ni imao...uvijek sam bila tvoja zagonetka koja ti je pružala ono što si u dubini sebe htio..nanosila sam ti bol..al sam si to tražio...i što je sad od nas ostalo...sjena strasti,uzavrela sjećanja i strah od gubitka jer jedino si me ti razumio,jedino si ti shvačao da imam više lica,da sam kontradiktorna sama sebi....da uvijek izazivam sudbinu i smrti se smijem s iščekivanjem...dok u isto vrijeme obožavam život i dijelim radost,širim je kao novi virus....
nemoj me ostaviti...trebaš mi....pa makar kao psihijatar
10.10.2004. u 15:12 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar