KVAK!

Pijesak je zedan.Krv dragocjena.Pijesak popije krv. Ostane isti... Ali sadrzi vrijednost..Samo je nitko ne primjecuje.Pijesak je skriva.Zbog koga?

Izvođači u realnom vremenu interveniraju svojim rukama u projekciju i doslovnije - nakon što su ruku gurnuli duboko u pijesak izvlače je, na primjer, ispod haljine jedne od izvođačica, stvarajući dojam da joj ljudska ruka viri iz gaćica. Ili iz glave jednog od izvođača s projekcije.

Sve su te slike istovremeno vrlo uzbudljive i duboko uznemirujuće, što je vjerojatno jedan od elemenata razlikovanja efekata koji proizvode "umjetnički višak" od onih kojima je primarna dekorativna funkcija. Posebno je nelagodno promatrati situaciju u kojoj izvođač u realnom vremenu s obje ruke grabi pijesak na koji je projicirana glava jednog izvođača, prvo je držeći u rukama - a onda je bacajući gore-dolje dok se osobi glava dezintegrira na vrlo doslovan način.

Tijekom jedne od posljednjih slika, dva živa izvođača razbacuju pijesak a projicirani izvođač reagira na to migoljenjem, vrpoljenjem i češkanjem kao da ga škakljaju. Metaforičko čitanje moglo bi uistinu biti barokno bogato i neiscrpivo, i osjećate se gotovo neugodno kad ga pokušate zauzdati, ali i pomalo glupavo kada pokušavate do kraja definirati mogućnosti koje su u zraku. U jednom trenutku živi izvođač odmiče pijesak sa stola na mjestu gdje se projicira glava drugog izvođača, ostavljajući mu samo crnu rupu umjesto glave. Muškarac odlazi sa stola, a žena koja je dotad ležala pokraj njega zauzima njegovo mjesto, stavljajući svoju glavu na mjesto gdje je bila njegova, čime ostaje obezglavljena. Mislim da nikada nisam vidjela tako snažnu, moguće sasvim nenamjernu i nepredviđenu metaforiku kraja ljubavne veze, kad se odjednom osjećate doslovno dekapitiranim. Imati crnu rupu umjesto glave ne mora nužno značiti nemati glavu. Moguće je to čitati kao metaforu prostora u kojem stvari (misli, ideje) zauvijek nestaju, prostor koji usisava stvari ali ih ne pušta, ne reflektira ih, kao metafora čovjeka-parazita koji ne proizvodi, nego samo konzumira i usisava. O mogućim implikacijama slike dezintegrirajućeg čovjeka neću duljiti, reći ću samo da me je podsjetila na slučaj pacijenta opisanog u knjizi A.R. Lurie čiji naslov savršeno dovoljno govori sam za sebe The man with a shattered world: the history of a brain wound.