Blog Obveze

Kažu da je smijeh Božansko djelo. Kažu da je smijeh lijek. Kažu da smijeh produžuje život.
Ja se ne znam smijati.
Netom prošla godina učinila me je osobom koja se ne zna smijati.
Prije su me pamtili po osmijehu od uha do uha. U najtežim, najneizglednijim situacijama meni je osmijeh davao snagu.
Ja svoje misli i osjećaje silom pretvaram u romantičnost izražavanja. Ja se trudim biti romantična.
Ja imam strogu ozbiljnu i zamišljenu facu.
Ja sad mogu satima pričati o temama koje me prije uopće nisu zanimale, a niti me sad zanimaju, o politici, receptima, zimnici, o dobrom sredstvu za čišćenje…
Mogu satima pričati i o stvarima koje su me oduvijek zanimale, knjige, poezija, fotografija, kazalište, kino, galerije, muzeji, boje, umjetnost općenito, seks, ljubav, odnosi među ljudima…
No, kad pričam, ja sam bez duše, prazna. Isprazno odjekuju izgovorene misli pretočene u riječi. Nema radosnog duha, nema boje u glasu…Ja se ne smijem. Ja nisam sretna.
Kažu da je žalosno biće koje sreću nalazi u jednoj Jedinki suprotnog spola, u mom slučaju, u Muškarcu svog života. Tko ne zna sreću naći izvan Partnera, teško će je naći.
Zašto sam baš Ja koncipirana tako da sam sretna samo kad sam voljena, ne znam. Naglašavam kad sam voljena, jer mi se čini da mogu zavoljeti muškarca polazeći od činjenice da me on voli.
Kad pristupam u vezu, često uopće ne volim i ne doživljavam to biće, osim da je muško, kakvog je izgleda, pameti, da li je čovjek na svom mjestu(ima posao, auto, stambeno pitanje riješeno), kakvog je karaktera. Zvuči puno, i dobro, ali moja želja da ga bolje upoznam je površnog shvaćanja stvari, i sad mi se to osvećuje, na području gdje sam najranjivija – ne podnosim samoću, a osuđena sam na nju.
I što mi sad vrijede sve moje pročitane, u jednom dahu knjige, te silne godine truda i muke u naobrazbi, kad ne umijem zadržati kraj sebe niti jednog muškarca, puno nižeg stupnja naobrazbe.
Muškarca koji nema slika i osjećaja i misli u glavi, već je realan, prilagođen situaciji u životu, problemima današnjice.
Muškarca koji zna što mu treba  i to i uzima od života.
Muškarca koji čvrsto stoji na zemlji, čije misli i poimanja svijeta i problema nisu maštovita romantična ispuhivanja, već strogo realna zacrtana ponašanja, htijenja, nastojanja i ostvarivanja željenog cilja.
Muškarca koji ne zna proširenu rečenicu zamisliti niti izgovoriti.
Muškarca kojemu je svejedno kakav lik, faca, miris, oblik, leže, sjede, pričaju kraj njega, dok imaju u ženskom liku materijalno bogatstvo, lijepo oblačenje, vitku figuru.
Muškarca kojemu identitet osobe, njeno ime i prezime, naobrazba, karakter znače koliko i sklapanje imaginarnih prijateljstva online, koja se realiziraju kroz masturbiranje preko kamera, mijenjanje partnerica, doživljavanje žena kroz vanjsku sliku izražavanja i ponašanja i novu, interesantnu, toplu vlažnu vaginu.
Muškarca kojemu je bitno da ima čisto za obući, pojesti i popiti, daljinski od TV u ruci radi nogometa ( sporta općenito ), da lik kraj njega šuti, potvrđuje njegova razmišljanja, udovoljava njegovim prohtjevima, liježe pod njega kad mu se digne, oblači, šminka i šiša se prema njegovim željama.
Muškarca koji je leptir i leti sa cvijeta na cvijet ( čitaj žena).
Muškarca koji  je lovac a žene njegovi trofeji.
Sama sam kriva.
Jer i moja površnost je doprinijela tome.
I sama sam gledala muškarce kroz vanjski izgled, da li su mladi, imaju li kondiciju, da li su snažni, sportski tipovi i kakav je u krevetu, a ne da relativno pristojno zarađuje, ima minimalne uvijete za život, i bar osnovno izražavanje i sposobnost komunikacije.
Mislila sam, mlad je, sposoban, zavoljet će me s vremenom, ja ću mu pomoći. Ništa drugo nije bitno. Ja sam se za sve brinula, i on je, uglavnom, k meni dolazio živjeti.
Uglavnom su imali novčanih problema i bili podstanari, sa nikakvim autom ili nekim jadnim prijevoznim sredstvom. 
Da, moj kolega je znao reći, „Nije niti čudo što tako prolaziš. Tako će ti biti dok budeš gledala u šlic, a ne u oči“.
Drugi kolega mi je u lice rekao „Probirač dobije otirač.“
Obojica su u pravu. Uvijek sam loše odabirala muškarce u životu.
Zato i nije čudo, što sam uvijek, kad bi se izdovoljili, dobili novaca koliko su trebali, malo nove vlažne, tople, interesantne vagine, okrenuli, i najčešće, bez pozdrava, otišli.
Mene su muškarci tretirali u životu, kao što sam ja njih, korisno s ugodnim.
Sa mnom nije loše živjeti.
Imam stan, auto i dobra primanja. Nisam ljubomorni tip osobe, osim ako me se uporno čini ljubomornom, ili rade stvari naočigled , ne pričam puno, uredna sam, disciplinirana, vjerna kao kučkica, dobra, volim raditi, pomagati, umijem lijepo pričati, volim se maziti, umiljata sam, ne prigovaram…sve u svemu i nije loše.
Međutim, jedino što bih tražila od tih muškaraca bila je neka pristojna vjernost,i prilagođeno ponašanje ( čitaj glumatanje ), dok ga ja financiram i liježem s njim u krevet, tražim samo da me ne vara, da bude pristojan, da mi pomogne u osnovnim kućanskim poslovima-promijeni žarulju, ofarba ogradicu, ode po kruh…
Nisam tražila da guši svoju muškost peglajući, perući suđe, kuhajući, pospremajući stan…iako većina nije privređivala, imali su dovoljno vremena.
Provodili su dane online, na kavicama, klatareći se okolo sa prijateljicama i prijateljima, bavili su se svojim hobijima, i poslićima koji ne donose zaradu, već zabavu i sex, dok sam ja radila i privređivala za našu malu, izmišljeno-umjetnu zajednicu.
Te iluzionističke zajednice su se održavale onoliko dugo koliko sam ja to htjela, a možda i griješim.
Dok sam bila nepresušna pipa novaca i sexa veza je funkcionirala. Kad bih počela sumnjati u njegovu vjernost, prigovarati na količini beskorisno potrošenog zabavnog slobodnog  vremena,  te zašto nikada se ne javi kad ga zovem, ili napišem poruku, kad bih zavrnula pipu, prestala mu kupovati odjeću i higijenske potrepštine, plaćati režije, gorivo, hraniti ga, bonove za mobitel, i bezbroj drugih sitnica, veza bi pucala…
I tako godinama. I sada sam opet sama. I ništa ne vrijedi sva ta mudrost, i ljepota načitanih knjiga, i saznanja, i događanja.
Niti se znam smijati, niti imam partnera.
Mislim da zaslužujem sve ružno što mi se dogodilo jer sam griješila, i radila ružne stvari. Morala sam učiniti puno ružnih stvari, kojima se nimalo ne ponosim.
No, u dubini duše, ja jesam nezrelo dijete što pada na leđa na snijeg raširenih ruku, što gleda u noći zvjezdano nebo, brojeći nebeska tijela ležeći na pješčanoj obali, što trči kroz žuta žitna polja, što bere tratinčice na cvjetnim mirisnim slavonskim livadama, neiskvareni mali romantik koji sjećanjima na Njega siluje svoju ranjenu dušu….
I znam, da iako sam totalni luzer, zaslužujem trenutke sreće, i bolji život, za sebe i svoje dijete, kojemu baš ništa u životu lijepo nisam pružila.
Kao i svi ostali ljudi, i ja imam pravo na bolje sutra, bolji život, i ljepša događanja.
Nisam nikada mislila ništa loše, započinjući te svoje veze i vezice sa tim svojim bivšim ljubavima.
No, često radimo zlo iz najboljih namjera.
Igrala sam se života.
Živjela sam ne mareći za tuđe potrebe, i osjećaje.
Živjela sam izigravajući malog Boga, misleći kako će njihova ovisnost o meni učiniti ih mojima.
Ali, ne možeš kupiti osjećaje. Osjećaji ljubavi ili postoje ili ne.
Nema tih materijalnih bogatstava kojima možeš učiniti nekoga svojim vlasništvom.
Neprihvatljiv je stav i razmišljanje da ako nekome financijski pomažeš i liježeš s njim u krevet i zadovoljavaš njegove prohtjeve da će ti zauzvrat, zbog poštovanja i moralne časti i obzira, a ne zbog ljubavi, on biti vjeran, i samo tvoj.
O ludog li stvora!
Ništa, baš ništa nisam naučila učeći se godinama, čitajući sve što mi je pod ruku došlo. Ja živjela sam kao u svome izmišljenom snu, vodeći život prema svojim pravilima ponašanja zatvorenog tipa. Ništa iz vanjskog svijeta nije mi dopiralo do ušiju. Ništa nisam naučila na svojim greškama. Dapače, nastavljala sam život idući iz iste u istu pogrešku.
I zato sam kažnjena. Oduzeto mi je umijeće smijeha, a dano umijeće preživljavanja samoće upražnjavajući samo bezosjećajni, predmetni, životinjski seks.
Sad, uz silnu snagu posljednjeg ostatka duha i molitvu, preživljavam bez smijeha, radosti i životne energije, svjesna romantike i maštanja, ali u potpunoj nemogućnosti realizacije slobode duha.
Ja mislima o osjećajima se borim sa surovom realnošću u koju sam sa anđeoskog dlana ispuštena sa oblaka snova, na mrtvilo i sivilo života.  
Kao da mi je grubim potezom bešćutnosti skinut veo sa očiju, bolnim pokretom iščupana tišina cvijeća vilinskog vrta.
Sad vidim i čujem stvarnost oko sebe – i ti si krvava ispod kože, i iste stvari ti se događaju kao i drugim smrtnicama – patiš, tuguješ i klečiš pred sebi nedostojnima, i moliš ih da ostanu uz tebe. Jer, ljubiš neuzvraćeno, budalo. Da, sad osjećaš konačno i ti, kako je kad nesretno ljubiš. Nisi nedodirljiva i posebna. Tako si obična i jadna. Samo još jedna u nizu, grešnica i malovjernica.
Ljubav ne boli kad je uzvraćena, i od Boga podržana.

I na kraju, možda je baš sve ovako moralo se dogoditi. Visoko su me nosila moja krila. Dobrano su mi ih podrezali. Uvijek sam maštala zbilju.
Sad se konstantno nepotrebno samokažnjavam, nalik mazohisti što sreću u boli traži. Silujem si dušu,uništavam mrvice osjećaja u sebi, misleći na njega.
Kad će ta bol prestati ne znam.
Dok sam se nadala da će On progledati, i vratiti mi se, nekako sam Raskid i podnosila.
Izgovorene Riječi Nikada više i Zauvijek kao oštrica mača sijeku moje biće.
Sada ne znam što da učinim s ovom Ljubavlju koja se u meni nezvana rodila, i ostala mi u vlasništvu kao neželjeni poklon Smrtnosti Životnog Slobodnog Duha, Radosti i Smijeha.
I kao što to u životu uglavnom biva, ova priča, još nema sretni kraj. Mogu samo pokušati zamišljati ga, samo kad bi se ovi tmasti sivi oblaci boli bar malo razišli oko mene.
Vinkovci, 09.01.2010.
 

Neki c/p pa i ne citam jer je dugo. Svi se znaju smijati.

daj malo skrati, tko bu to čital sve??

Ponekad dužina ne znači kvalitetu, u pravu ste, ali to je ipak blog,a ne forum, a ja još uvijek imam vremena.

velim ja.... nije dobro preveć čitati :)

počela čitati, čitala i... nisam izdržala. bilo zanimljivo, nekako poznato, ali.... ne mreš se smijat' depra? izašla sam iz tog filma davno iako nisam skroz na to imuna. ipak znam to prepoznati i kako se mogu postavit kad se potrudim

ne postoji sretan kraj.