ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

kojeg ne pamtim po živim stvarima...
samo s jedne slike,, (morbidno)sa sahrane.Voljela bih da ju nikad nisam vidjela,jer sve ostale su izbljedjele kraj njene konačnosti.
Možda zato nikad kasnije nisam voljela ljude s brkovima...jer na njoj su njegovi crni brkovi tako beživotni.
Nemam tu fotografiju, i ne želim ju imati...nikad više pogledati...Pamtim samo majčin čvrsti, drhtavi stisak oko moje sitne ruke.
Nepune tri, i on ode, iznenada i tužno.Zašto nam sjećanja ne idu tako daleko?Da se sjetim osjećaja dok me on držao u krilu, dok mi je pjevao.., dok me uspavljivao....kažu da je imao divan glas.On me nazvao Jejka,i taj nadimak nosim s ponosom.
Kažu, kako je bio veseljak, kako je bio nepredvidiv i zanimljiv, kako su ga učenici, kojima je pričao o križarskim ratovima, i stranama svijeta, o starom i srednjem vijeku, o morima i planinama, jako voljela.A ja bih voljela da me baš on naučio, da na istoku uvijek izađe sunce, ma koliko tužni bili.Možda i je, svojim odlaskom,jer dio njegove snage i radosnog življenja cvate u meni, i na tom sam zahvalna.Nema bolje ostavštine.
Falio mi uvijek, nikad ničim nisam ispunila tu prazninu.Nikad i neću.
Žao mi nega, jer me nije gledao kako rastem, kako odrastam, nikad svoje unuke nije poveo u šetnju...i njima fali, jer sve što znam o njemu,govori da bi ih obavio ljubavlju i zaštitom.
Ostavštinu prenosim na njih.radost je živjeti. bez obzira na gubitke.

U spomen, i s ljubavlju moj oče:))

Moj je umro kad je meni bilo 30.Što idem starija sve mi više nedostaje. Lijepo je imati sjećanja.

trebaju nam sjećanja:))) meni neka fale:(

Naravno da trebaju, jadan onaj tko ih nema:)

tužno :(

ne tako strašno, os:))
davno je bilo, al mene nešto pucaju sjećanja ovih dana:)))

Ovih dana inače sjećanja naviru na one kojih više nema.

meni posebno, al ne žalim, neka ih sami tu:))

a smajlići su uvijek tu.ti si jedna odlična žena.i kako ona kaže-svi smo ni surprised

surpi, sve ono iza nas ne možemo mijenjati, samo s tim naučiti živjeti. a sjećanja treba njegovati, dopunjavati ako treba i tuđim pričama da slika dobije jasnije obrise i boje :)

a valjda su mi i oni kojih nema, valjda ostavili koji:)) pa uz one koje dobijam od prisutnih imam sasvim dovoljno:)) da živim radosno:))

da meija, samo ja više nemam od koga saznati ni jednu više priču o njemu, nevjerojatno... nikog nema...

obično izbjegavam ovakve blogove..i one o divnim majkama....no srećom...ovaj nije kenjkavo napisan pa mi se čak i svidio. Nekako je topao. ..Ne znam da li će ti išta značiti...no ja bih se evo...rado mijenjala s tobom. Voljela bih da je moj umro davnih dana...i da su mi govorili kako divan je bio...i da mi nedostaje kao figura sigurnosti i podrške. Moj je itekako živ....i što duže živi duže donosi zlo i pakost svima oko sebe. Za Božić..izbacio je i sestru napokon iz kuće. Voljela bih da je mrtav!

radost je živjeti

Žao mi je, pamela, zaista:(( znam da ima svakakvih i očeva i roditelja, i za neke je bolje da nemaju djece... zaosta mi je žao.

imaš njega u sebi..i ovo što pišeš, s toliko ljubavi o njemu je više od bilo čega drugoga. osjećaje ne može ništa drugo zamijeniti, a ti ih imaš

Pamela, divim se ljudima koji su iskreni.Nažalost ima svega:(((

bit će još toga ovih dana, malo ću vas davit, al malko se skupilo, pa grmi izać:)))

ma sorry...možeš slobodno obrisati moj komentar. Htjela sam ti predočiti nekakav znak dobroteu svemu tome. Nemaš ga...ali barem imaš ugodno sjećanje i osjećaš zdravo nedostajanje.)

nemam potrebu brisati tvoj komentar, osim ako ti to želiš....

Ma...nisam ti htjela 'okaljati' uspomenu na oca...pa ako zaista strši...obriši ga!

meni ne strši i ništa ti nisi okaljala, ne brini:)))

tnx:)

na čemu:)) sve je ok, Pamela:)))