ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

Ali mi misli pale na ratni studeni, osječki kolodvor. Kći i ja u busu, odlazimo daleko, a on nas ispraća..i ostaje sam....
Kako sam ga onda voljela, nemjerljivo.
al ljubav umire, tko zna kako i zašto, ali jednostavno ode..
Upoznah ga još kao djevojčurak,srednjoškolka, on dugokosi, izvrsni svirac gitare, koji zna zavući žicu da dotakne baš ono u uhu...gdje razum stane.(poslije me zvao gruppie, a pred kraj i opakom ženom:))Imao je najtoplije ruke, plave oči kao more, i osmjeh koji se za mene rađao.
Bili smo nerazdvojni, podržavali jedno drugo u svemu, i tri puta uz noći pune strasti i topline iznjedrili nova bića, male anđele(danas ne više tako male).
Dvadeset godina disali, plakali, smijali se skupa...skupljali radosti i tuge.
Kako me je volio nekad, al ljubav umire.
Neprimjetno, ali neminovno, negdje se zagubila radost, znanje kako uživati jedno u drugom... Izgubismo niti koje su nas vezale, i odjednom postadosmo stranci koji se nikad nisu ni poznavali a kamoli voljeli.
Zagledavši se jednom u njegove oči, nisam se našla u njima, uz tupo saznanje da me to ne dira....

ljubav umire....

Postalo je mučno, i ružno, i izbjegavanje susreta u istoj prostoriji, čekanje da onaj prvi koji je legao zaspi pa da i drugi ide leći...
Čemu? Život je prekratak, da bismo si smjeli dopustiti takav luksuz biti toliko nesretan.
Oštri rez, u mojoj režiji. I kraj.

Srećemo se, zbog djece, ali osim njih između nas nema više, čak ni prijateljstva...možda je i za to potrebno vrijeme...
I njega i mene, već su dotakli drugi zagrljaji, ne pomišljamo na povratak jedno drugom, niti ćemo ikad.
Ja još samo ponekad volim čuti kako svira(majstor)... to je jedina stvar u kojoj je ostao isti u mojim očima....

Danas se ne volimo više.

znam da je malo falilo da ne bude takav kraj,malo samo..jbga

život....:-)

nije falilo, došlo je do kraja:)))

da, zato više ne upotrebljavam riječ iz tvog nika:)) zauvijek ne postoji:)))

u tvojoj priči ima nas svih....pomalo

uhhh:(( da, ti esekeri znaju biti takvi...

moj nick je nastao iz mašte....ništa drugo

eto, kad ja kažem jednoj priji što non stop cvili za dragim šta je poginuo u ratu..."sretna si ti jer se niste stigli zamrzit" i "dobro si se riješila budale" (jer ga dobro znam), ona digne nos i naljuti se...

vjerojatno ima, Tvoja:))

la Donna, al su slatki:))

:( boli kada shvatiš da ste postali stranci, a poznajete svuku udubinu i ožiljak na drugom tjelu..

A gdje ljubav ode?

korenat, to ne mora biti pravilo:))

boljelo je mumu, ali čemu produbljavati ožoljke kad dosiri više nisu lijek?:))

mumu, ali nema pomoći, kad dosiri više nsu lijek:))

surp..vrlo vrlo...al i konačni...:)))

ups, dodiri:))

ko zna, kadikad? znaš li ti?

neke je stvari najbolje okončati:))

..ljubav je predivna..dok se čeka..dok je imaš i osjetiš..A poslije ostaje gorčina..sjećanje..sjeta..Do nekog novog susreta,drugačijeg pogleda..ljepšeg osmjeha,toplije ruke...

Tako je megilica:)) ostajemo živi:)))

i imala sam sreće, poštedjeh se gorčine:)) zahvalna sam na tome:))

ja sam u fazi kulturnog prijateljstva:)tnx god:)

ja još čekam tu fazu:)) znam da će doći:))

..voljela si..dakle postojiš :)..a sad idemo dalje..

naravno da oće..pa nemre se izbrisati tolko vremena...samo malo, kad osjećaji zgubljenosti splasnu:)))

megilica, kraj je bio prije tri godine odavno idem dalje...ovo je samo sjećanje:))

nadam se Ines, sads još ima nerješenih stvari oko djece, malo mojih velikih očekivanja od njegovog očinstva, a njegova malo prevelika ležernost što se toga tiče....

znam ,problem što se to ne shvati istovremeno.
a ja se nadam da će mi jednom svrstati u prijatelja :))

mumu, dođe valjda i to vrijeme:))

dobrodošla u klub draga.da počnem ispisivati pristupnicu??..:DDD..i btw..4 godine ti treba, a onda opet dišeš zaljubljeno:)))

..mumu,ako jedno od to dvoje još uvjek voli..nema ništa od prijateljstva..

..surpri..3 godine je jako puno..pod HITNO odi na neku dobru svirku..(čula sam da imaju dobre gitariste :)))

megilice, zar ti djelujem kao netko tko gudbi vrijeme?:)) hehe...

..jaba,daba,duuuuuuuuuu.. :-))))))))))

megi, sve kužiš:)))

..tup,tup,pametna glavica..haha..

s obzorim na to odakle si potekla ni ne može drugačije:))

Kako lijepo napisano... :-)

hvala, vranice:))

da se i ja uclanim u klub...jos u fazi izgubljenosti, bebe male, al idem, ne stajem, nemam vremena za zabusavanje uz njih dvoje...

imaš ono nešto, što sigurno drži na površini, ivy:))

znam da imam, krvavo je i tesko al bolje od zadnjih par godina...

ako si toga svjesna, onda će sve biti u redu:)))

Klap, klap, klap divno je koliko istine u tim riječima,to je tako u životu ali ja bar uvijek kažem bolje sam nego nesretan.

ako ikako možemo smanjiti osjećaj nesretnosti, obavezni smo to učiniti oz poštovanja prema sebi i životu:))

i koliko god se trudis biti sretan , ako je idiot uz tebe opet si nesretan...definitivno je bolje i sam nesretan od toga...a tko je sam ne bi trebao biti nesretan jer sami doziramo svoju srecu, ovisi o stanju naseg duha...

naravno, ivi, najviše toga ovisi o nama samima...
kažu da kad si sam sreća se mjeri po tebi, a ako si u dvoje mjeri se po onom manje sretnijem.

...kako je to cudno, nista vise ne osjecam...mi se cak niti ne moramo sretati zbog djece, jer su odrasla...nisam ga vidjela godinama...nakon 26 godina braka i velike ljubavi, kamo to nestane

da mama, jednostavno se izgubi, kuda, kako, zašto, tko zna....

...a meni je zao, jos uvijek, jer su nam planovi bili drugaciji...da ogojimo djecu, a onda da uzivamo samo nas dvoje i da zajedno ostarimo...nista od toga i toga mi je zao

Nažalost danas više izgleda nema onoga u dobru i u zlu a tu ustuari sve počinje

sad si me podsjetila, mama, kad sam mu rekla da želim rastavu, i da je gotovo, kad je shvatio da se ne šalim, rekao je :"šta znaš, možda mi ipak jednom ostarimo zajedno kako smo planirali" no ja sam i onda znala, da od toga ništa.

ribice, čudno, mi smo se najbolje slagali u najtežim preiodima,.... po tome znam da je zaosta bilo ljubavi.

To je točno u zlu se nađe pravi prijatelj ali gdje je onda sve to nestalo!

ribice, to je zagonetka:)))

Nažalost,ta zagonetka, to je istina.:-(

i s tim se živi dalje:))

Živjeti nam jedino preostaje i nada, ali znaš što za nju kažu da je...
Možda neko novo prolječe da se dočeka zima,tko zna.

sunce izlazi svakog jutra:)) a ja srećom živim na istoku:;)) heheheh

odoh sad na spavanje, pobjeglo mi vrijeme.)) laku noć i lijepi snovi:))