zen_majstor

Drugi je oblik dosade, prema Heideggeru, još dublji. Zamislite da ste pozvani na jednu malu zabavu. Ne morate poći, ali nemate ni razloga da je izbjegnete; prihvaćate poziv i ostavljate to što radite za tu večer, i dospjevate na zabavu. Ispadne da nema ničega lošeg tamo. Svi su odmjereni i prijateljski raspoloženi. Hrana je ukusna, puše se cigare, i čitavo iskustvo nije neugodno. No, vrativši se kući nakon pristojnog rastanka, shvaćate: ''Ova mi je večer bila doista dosadna.'' Ovaj slučaj dosade je očito različit od onoga na željezničkoj postaji. Nisu vam dosađivali ljudi ili stvari na zabavi, jer tamo ništa nije bilo ni najmanje loše. I ovaj ste put uhvaćeni u raskoraku i ostavljeni praznima, ali ne na isti način kao ranije. Ovdje se dogodilo to da ste svoje pravo sebe ostavili kod kuće za tu večer, i to je ono što vas je ostavilo praznima. To nije praznina vas samih, niti stvari niti ljudi na zabavi. Uhvaćeni ste u raskoraku jer niste bili doista prisutni na zabavi, i zbog toga ste bili prepušteni praznome sebi. Bili ste potpuno uhvaćeni u sadašnjosti, bez dodira sa svojim mogućnostima ili projektima za biti u svijetu. U ovom slučaju nije vam dosađivao svijet, nego prije samoća vašeg postojanja [tubitka], još jedan od triju ključnih pojmova iz Heideggerova podnaslova. Heidegger vidi ovu vrstu dosade kao osobito relevantnu za moderni svijet, u kojem se svatko nastoji uključiti u sve, ne ostavljajući više nikome dovoljno vremena za bilo što. Svatko je prezaposlen za bilo što bitno.

ja sam sve rjeđe doista prisutna. nije ni čudo što sve češće zijevam hihihi

misli li Heidegger da dosada ima veze s arogancijom osobe koja se dosađuje?