dacin log

Upadnes u neku pricu, shvatis da je zivis, i potom nazivas sudbinom. Kao opravdanje za ucinjeno ili ne ucinjeno. Ali, ne radi se samo o opravdanju, krivnji, ponosu. Toga ovdje nema. Nikada nije niti postojalo. Osim cekanja. Cekati nekoga za koga znas da se nikada nece vratiti. I onda se vrati. Iznenada. Od nekud. Sve te okolne stvarni tada uopce nisu vazne. Vazno postane kada ostanes sam u vremenu provedenom u cekanju, i ljudima koje susreces u cekaonici.

Zapravo ne volim bas govoriti pred nepoznatim ljudima. I pricati o nasim zajednickim stvarima i cinjenici da su ljudi koje volimo otisli, a mi da smo zaglavili sa stvarima koje su ti ljudi ostavili iza sebe. Znamo kakav je to osjecaj kad počinje novi dan i kad se u njemu netko ne pojavi. Ili kada se pojavi. Dvije totalne suprotnosti zbog koji zivimo i umiremo.

Cekanje moze postati i naporno, a nakon nekog vremena ne mozes samo promatrati kako se priča nastavlja bez tebe i ne brinuti se zbog buducnosti u kojoj ne postoji pravda, i ona krivnja slobode, glupiranja. Ono ce nas svakako nenadano zaskociti jednog lijenog utorka na semaforu dok gori crveno, a na radiju svira vasa omiljena pjesma sa previse proživljenih trenutaka.

Nije lose imati neko mjesto gdje mozes izreci sve ono na glas. Mozes zuriti u rijeci satima misleci da nisu tvoje. Brisati, dodavati, ispravljati, shvatiti. Biti miran i spokojan nad njima jer se nista nije promijenilo. Nisu srusile necije granice niti su sagradile nove svjetove niti okitile necije snove. Nisu te dovele u nepriliku, ne moras nikome lagati, braniti se ili sutjeti. Mozes gledati u svoje prste, tipke, njezno dodirnuti A jednom rukom, drugom prekriti O, K, L, M i plaziti njima polako kao da se nalaze na kozi, mekoj i toploj, pazeci da se ne otisne ono sto ne zelis “do kada bude imalo nekog smisla” trazeci odgovarajuci znak.

Ima tu dobrih stvari koje mozes ciniti dok cekas. Počinjes uvidjati detalje oko sebe, ljude, vrijeme, ptice na granama, drvece u svoj svojoj ljepoti i osobnoscu, smijati se od srca macki na krovu posutim snijegom ili pjevusiti, samo pustiti glas, otpozdraviti poznaniku na ulici, uciniti svakodnevna obicna djela koja su mnogima tajna i na taj nacin odbiti biti kamen o kojeg bi se spoticali svi tvoji buduci dani. Ili barem skupiti snagu za jos jedan povratak.

Daco, a gdje su ti hrv slova? Kaj ti je komp izvana?:-)

Kad ti dojadi il' kad se umoriš samo kažeš:-Doviđenja u nekom drugom filmu?
A mogu se i pokidati neke strane i početi da tražimo neke druge. Junake.

Hm, čitav život je neprekidno događanje, pa prema tome čekanje, nadanje ili vraćanje zapravo ima dvosmisleni znak učinka nekog, netko je jednom rekao kako volim sve posložiti u pretince srca, hm, da, tamo ostaju sva ona moja davna nadanja, čekanja, a ponekada se nešto i posloži, tada se sjetim svih čežnji, mirisa vječnosti i onih malih stvari što samo čine život ljepšim, a često ih ostavljamo da miruju pod prašinom uspomena...

Ako u nekome ostavimo trag, al' urezan u kamen od ogromne upornosti, onda je postojati ili ne postojati potpuno ista stvar. Ostaje staza koja vodi u našem smjeru. Ostaje put kojim će netko ipak stići. Ostaje stizanje koje vodi u nemoguće. Ostaje nemoguće koje vodi u sve mogućnosti.

vjerujem :)*