Romantica

Često, samo od sebe, naidje vrijeme kada se pitam jesam li na početku ili na kraju tog dugačkog, strašnog i nepredvidljivog puta koji se zove život. Iz dana u dan učim nešto novo. Starim, kao i svi mi, a opet mi se čini da sam tek danas napravio svoj prvi korak ili progovorio prvu riječ. Naidje to vrijeme nervoze, tuge, ali i nadahnuća za sve moje priče, pjesme i blogove koje ovde pišem, koji ponekad nemaju ni teme ni ideje, a možda su ipak vrijedniji od nekog drugog djela. Isto tako, ponekad naidje vrijeme kada se srce budi iz tužnog sna, kao sunce iza oblaka, izlazi iz tame i daje mi nadu za neko bolje vrijeme. Šta je uzrok tome da smo sami svoji gospodari, a ustvari, još uvijek ne znamo ništa....?

Zašto je vanjski svijet tako okrutan i guši nas, malene ljude koji se bore za sebe...nas, malčene ljude koji se pred moćnicima slamamo kao stabljike žita na vjetru???

To ne može biti ni početak a ni kraj te zamršene priče bez pisca i naslova. pitam se samo, koji je smisao i poenta života??? Da li se sve svodi na to da okusimo patnju i bol, ljubav i sreću, da naučimo govoriti i raditi, da se osamostalimo i prodjemo kroz sve dobre i loše staze života? Da i se sve svodi na gradnju porodice i harmonije, da bi u najljepšem trenutku to sve nestalo iz naših duša i bez traga se vratilo odakle je i došlo??? Zar je SMRT naša poslednja stanica???

Jednostavno, nismo više što smo bili. Niko od nas nema odgovora ni na jedno pitanje, pa onda zbog čega se toliko patimo da stvorimo nešto ako će to nestati poslije nas............

DIGNI GLAVU I NASTAVI DALJE TO JE ŽIVOT.....

...imaš li ti stvarno samo 23 godine ili...???

Imam 23 godine.... A zasto pitas??? :)

Stvar je vrlo jednostavna, ako ti imas 23, onda si ti na pocetku zivota, a ja s 61, sam pri kraju, jasno i glasno...ono izmedju je zivot

hmmm....pitam jer mislim da se previše pitaš!...manje se pitaj i više živi.
...savjet obične lumbrele..:)