Gioa u zemlji čuda

Bila sam doma za vikend. 13 sati putovanja. 40 sati u Hrvatskoj. 6 sati spavanja. Ponovo se bolno prisjetila da je ‘život negdje drugdje’, a ne ovdje gdje sam… 
Volim osjećaj koji me obuzme kada krenem kući. Isčekivanje, euforija - kao pred prvi sastanak.
A ovaj put sam zaista i imala isplaniran ‘prvi sastanak’. Real-life iskušenje za virtualno poznanstvo. Uglavnom: dopisujemo se mjesec dana, razmjenili smo sličice, pretpostavljam da nam se svidjelo što smo vidjeli na istima, te smo se odlučili naći. Moram li vam posebno napomenuti da mi je to prvi put?
Dolazim na mjesto sastanka.
(Slomljena sam cjelonoćnim izlaskom nakon kojeg je uslijedilo dvosatno spavanje, te višesatna jurnjava po gradu u nastojanju da obavim par stvari, vidim par ljudi, odem na neka mjesta… sve ono što normalni ljudi naprave u tri dana, ja pokušavam uraditi za nekoliko sati. Uspjela sam čak i jahati, tako da općem umoru mogu pribrojiti i početak gadne upale mišića. Tako se ja uvijek pripremam za first date, ‘ubije’ tremu…:-D) 
Prilazeći lokalu, uočim poznati auto. Uh-huh!
(Ne da mi se vidjeti ljude do kojih mi baš i nije stalo, ne da mi se odgovarati na pitanja o frajeru koji je sa mnom, a o kojem gotovo ništa ne znam, ne da mi seeeeeee…. )
Vraćam se u auto, vadim mobitel, zovem, ukratko objašnjavam. Predlažem da iziđe van, pa da se odvezemo na neko drugo mjesto. Pristaje, izlazi. ‘Pr(a)vo’ upoznavanje prolazi bezbolno, ja vozim, dogovaramo kamo ćemo – sve najnormalnije, kao da se poznajemo godinama. Idemo igrati bilijar, na moj prijedlog.
Lokal je tih i prazan. Savršeno.
(Dojam je malo pokvarila konobarica koju smo morali probuditi da bi nas poslužila, ali to je dio šarma birtije na kraju grada.)
Pijemo kavu, igramo bilijar. Uglavnom on priča.
(Bez obzira na umor, moj analitički dio mozga radi punom parom. To je nešto što ne mogu isključiti – profesionalna deformacija s kojom se moram pomiriti.)
Promatram ga.
(Dobro igra bilijar. Ja igram katastrofalno, ali to i nije važno. Igra olakšava komunikaciju, jer smo usredotočeni na nju više nego na razgovor, te je situacija ležernija nego što bi bila u drugačijim okolnostima. Ne osjeća se pritisak i obaveza da se ‘pametno’ razgovara. Cijelo se vrijeme može pričati samo o igri, tako da nam ne može ponestati tema za razgovor. Mene malo pila to što mi je izrez na topu predubok i imam osjećaj da igrajući pokazujem više sisa nego što bih zapravo htjela, ali tu nema pomoći. On igru shvata možda previše ozbiljno i mislim je malo nervozan.)
Nakon što smo nešto vremena utukli bilijarom, ponovo pijemo kavu i razgovaramo.
(Ja i dalje analiziram, pa pričam manje nego obično. Slušam što govori, ali više pozornosti obraćam na ono što radi. Ne gleda u mene dok govori. Ruke su mu uglavnom prekrižene na prsima. Noge prekrižene, tijelom se okreće od mene. Možda samo odgovara na moj body language?)
Razgovor teče glatko, nema neugodnih stanki. Zahvaljujući prohibiciji, pijemo bezalkoholno pivo (Njegov prijedlog. Potreba za stimulansom?). Ja povremeno promijenim nešto u svom stavu, a on – nesvjesno – pozitivno odgovara. Nisam sigurna kako se dalje postaviti i što bi trebalo dalje napraviti. (Postoji li kodeks ponašanja za ovakva upoznavanja?) Moje je pravilo: ako nešto ne znaš, pitaj. Pa pitam o njegovim dosadašnjim iskustvima sa kontaktima ove vrste. Malo je iskusniji od mene, ali mi njegov odgovor nije od velike pomoći.
Mijenjamo lokaciju, lokal se zatvara.
Raspravljamo o tome kamo dalje, on predlaže jedno, ja predlažem drugo. Nijedno nam ne odgovara.
(Razmišljam o tome da ga pozovem doma, ali sam neodlučna. Ne želim se poševiti s njim u ovome trenutku. On - u biti - nije napravio nijedan potez koji bi se dao svesti pod upucavanje. Nije predložio ništa. Možda njemu to nije ni na pameti. Ali, poziv doma uvijek ima taj određeni prizvuk….).
Odlazimo do drugog lokala, ali ne ostajemo dugo.
Vozimo se bez cilja, razgovaramo. On želi vidjeti rijeku. Tamo smo, parkirani uz obalu. I dalje ne znam što da očekujem. Sjedimo u autu i pušimo. Razgovaramo. Kasno je.
(Pitam se… Očekujem…  
Ništa.)
Bacam opušak kroz prozor, odlazimo s rijeke. Vozim prema njegovom autu. Razmišljam.
(Zapravo mi je bilo lijepo ovu noć. Vjerojatno postoji razlog zbog kojeg smo bili zajedno do tri ujutro. Zbog toga što nam je oboma bilo dobro tako kako je bilo ili zbog očekivanja da će se još nešto dogoditi? Ne znam. Znam da nitko nije napravio prvi potez.)
Parkiram blizu njegovog auta, dogovaramo neki budući susret za mjesec ili dva. Opraštamo se – neusiljeno - i on se nagne da me poljubi, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. Poljubac koji tek okrzne usnice, neobavezan.
Poljubac na koji ja odgovaram i koji nenadano postaje jedan ozbiljan poljubac. Pravi. Poljubac od kojeg ti zatrepere leptirići u trbuhu. Uh!
Kad sam došla do daha, kažem kako mislim da ću ga poševiti idući put kada se vidimo.
-         Ozbiljna prijetnja – kaže on. I ode.
Sljedeći odlazak kući bi mogao biti malo drugačiji…     
            
 
                 

He, baš lijepo.

Tek kad sam ponovno pogledao tvoj profil, vidio sam da imaš Weblog. Čuj, sve su to tehnička pitanja - sise, biljar, birtija na kraju grada, zagonetna šutnja. Prvi dojam: više literarno nego stvarno.