što sam uradila

 
Dogodilo se nedavno kad sam šokirana ostala držeći mobitel. Prijatelj me obavijestio kratko, objesila se Nada, moja prijateljica. Štoooo, kako, kad – ne, nemoguće. Da, istina je, danas poslijedodne pronašla ju je malodobna kći kad je došla doma. Pa što je s djetetom? Svašta su nagađali i pričali, dijete je završilo u bolnici, dijete se onesvijestilo, priče svakojake. Činjenica je da sam tog dana dijete pronašla kako sjedi doma, s ocem, u njihovoj kući prepunoj svijeta koji se užasava događaja.
 
Smrt na ovakav način, malo je ljudi u našoj sredini tko se ne užasava takvog nečeg. Da smo npr. U Japanu, svi bi to smatrali čak nekakvom čašću. Ali oduzeti sebi život, bilo kako, pod bilo kakvim okolnostima, pa makar i teška bolest bila u pitanju, kršćanstvo najteže osuđuje.
 
A možemo li osuditi djevojčicu? Naravno, svi ćete reći, jadna mala. Ipak, nju će tek stići osuda. Podsvjesno, ljudi će je gledati slabu kao što joj je i mater bila. Gledat će ju nevoljenu, jer je ovako ostavljena. Podsvjesno kažem, a glasno će žaliti i kukati i vrtiti glavom.
 
Jer ništa ne razumiju. Ne možeš se staviti u položaj čovjeka koji čini nešto što ti nikad ne bi.
 
Zanima me, koje su šanse da se djevojčica ne odrekne matere, da ne zatomi svoju potrebu za majkom i svom njenom nježnošću koju joj je ona pružala, i da odrasta bez tog teškog tereta, osjećaja krivice.

priča je tužna...ne znam ali teško je komentirati ovako nešto...savjetima se preuzima i dio odgovornosti..treba joj netko pamatan da to prebrodi, netko tko će imati dovoljno volje i snage i ljubavi da joj pomogne..

hvala ti na ovome sirenice, stalo mi je da saznam što više

treba joj dati puno ljubavi, istinske ljubavi:)

Ljubav, razumijevanje, bliskost - to se stvara

Nitko ništa ne treba osim živjeti u životu

a jeste mračni...da se pridružim:viče otac na malog ivicu:"sine ne ljuljaj baku!nije se zato objesila..."

Stvar je komplicirana. Kad netko umre, to je viša sila i treba vremena da se prihvati. Ovdje je potrebno prihvatiti nerazumijevanje.

all:)

Mislim da djecu od malena treba učiti da je smrt, kao i rođenje, prirodna pojava, da nema smrti- ne bi bilo ni rađanja, ni ŽIVOTA.... tada bi i trauma smrti bila znatno podnošljivija.
A za nesretnu Nadu želim reći.... Da je u kobnom trenutku pomislila na suze i beskrajnu tugu koju će svojim činom učiniti svom djetetu i drugim voljenim osobama, sigurno ne bi imala snage to
učiniti....

Ta osoba očito nije bila tvoja (prava) prijateljica jer da jeste..vjerovatno ne bi učinila to što jeste ili bi ???
Zašto..uvijek---KADA JE KASNO..zakašnjele reakcije ??
Prijatelji nam pomažu da neke životne probleme sagledamo iz drugog ugla..ne tako ružnog..jer ništa nije vrijedno života a pogotovu kada se ostavlja dijete i to malodobno..očito da joj je bila potrebna stručna pomoć..

Jest istima, za mnoge ljude smrt je neprovjerena činjenica

antigona, reko bi ti pike: Sjedi dovoljan:) Ne biti ljuta što je žena tako odlučila, bar ti ne:)

NE..NISAM LJUTA NIMALO,žao mi je...
hoću reći da nemamo prijatelja,ili ih imamo jaako malo, da genetika igra značajnu ulogu u životu svakog pojedinca kao i snaga volje i samopoštovanje

a čemu ono: bar ti ne ??

moj prijatelj kaže da smo determinirani svemirskim zakonima..no odluka je na nama

bar ti ne...pokušavam skrenuti pažnju na dijete, jer na drugo ne možemo uticati

obično svoje mišljenje ne volim iznositi javno ali me je ovaj tekst i "dogadjaj" asocirao na jednu sličnu dramu..svima je kao žao..svi kao tuguju i kao plaču..par daana ili par sati..a poslije ...kao da ta osoba nikada nije postojala..i nitko od "ožalošćenih"..nije se zapitao kako ta osoba živi, kako je živjela i treba li joj pomoći...kakvo licemjerje..

drago mi je da se javljate, pomaže bar meni:)

crnom mjesecu: o njihovo dogovoru ..to nitko ne može sa sigurnošću znati..šteta što nije prvo ubio sebe ..pa ..onda... nju
svi smo mi potencijalni..ubojice ..samo što to ćinimo na puno perfidniji način..sebi ili drugima

Ipak se užasavamo samoubojstva, zar ne

Oxy, si potpuno sigurna da u tebi nema ožiljaka izazvanih nesrećom tvog oca ? :)

Ma ništa, ovo je bio samo komentar onog tvog komentara...

Postoji ravnoteža u tvojoj priči oxigene i to mi je utjeha:)

Andrea, ovome se nema što dodati .

Zar nije pravo pitanje to sto je tu jadnu zenu navelo na takav korak da iza sebe ostavi djete? to se nije moglo dogoditi odjednom.. to se moralo skupljati godinama.. Nije ni pokusala traziti pomoc nego je odlucila sama rjesiti ono kaj ju je mucilo.. jedino nije razmisljala o tome da to rjesenje i nije rjesenje vec bjeg.. nije se suocila s problemom i pokusala ga prevladati, nije cak ni trazila pomoc od prijatelja.. izgubila je.. izgubila je onog trenutka kad seodlucila ubiti.. mrtvi su gubitnici po definiciji... Ne volim govoriti lose stvari o mrtvima, ali bila je kukavica.. trabala se boriti bas zbog te djevojcice.. Ona mora zivjeti sa time na dusi.. i negdje u dubini mozga imati demona koji ce joj stalno govoriti da je bolje odustati zbog toga jer se neki problem cini prevelik.. ako je mogla njena majka, moze i ona.. bez obzira na okolinu... Kao da zivot i bez toga nije dovoljno tezak...