c/p:)))
Hodao sam jednom Ilicom prema slastičarnici Vincek. Davna 2001., početak proljeća. Mirisao sam kao svježe otpakiran borić za auto, bio podapran, čistozub i nervozan kao Hloverka kad odjene novi dizajnerski tabletić. Čekao me, naime, prvi u životu, semiblind date s nekom tetom s velikim cicama s kojom sam mijenjao slike na preteči Iskrice – Blueone.com ili tako nekako.
Ali, avaj, umjesto komada, pred lukavo dogovorenom slastičarnicom (gdje nije bilo gužve kao pred Krležom ili pod satom na Trgu tih davnih godina) stajala je neka žena građe rabljenog remorkera i zvjerala oko sebe očigledno tražeći mene.
Daleko od toga da sebe smatram zgodnim i naočitim, “nadanastim” mladićem, ali kad se Ono osmijehnulo, krenulo prema meni i promrmljalo: “Jesi ti Riba?”, pogledao sam zgroženo i rekao: “Gospođice, ne znam o čemu govorite” i nisam se zaustavljao ni okretao idućih pet kilometara.
Kukavički, ali s razlogom. Kako ni uživo nisam upucavački jak, to me dovelo do gotovo potpunog odustajanja od kulturnog osvajanja. Balkanski način salijetanja desetak cura u istoj večeri i otvoreni poziv na seks u autu nakon prve runde nisam nikad prakticirao. Iako su upravo takvi monstrumi stvarno uspijevali nešto odvesti u auto nakon devet odbijenica, što normalni mužjaci i džentlmeni nikada neće shvatiti. A i nisam imao auto. Pa je tako ipak na red došla Iskrica, ali nikad nisam bio nešto od volje i uspješnosti. Više sam uživao u lovačkim pričama svojih frendova o noćnim kupanjima i slatkim orgijama. U biti, to je pričao jedan od njih, a drugi su samo sebe stavljali u prvo lice i ispada da se pola Hrvatske fukalo s poznatim pevaljkama.
23.02.2010. u 20:57 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar