Gioa u zemlji čuda

Ponovo sam bila u velikom gradu. Kao i obično, u kombiniranoj misiji – malo posla i malo zadovoljstva.
Zadovoljstvo se sastojalo u lijenom ispijanju čaja s Blondie, uz netipične ženske razgovore. Ugodno i opušteno, nepretenciozno. I sve bi bilo u savršenom redu da se nije pojavila - Barbi. Blondie je trebalo cijelih sedam i pol minuta da smisli nekakav poluprovidan izgovor i napusti nas. Ne krivim je. Barbi je cijelom pojavom odašiljala poruku: frka mi je big time i moram nekoga udaviti tom pričom. Blondie je jednostavno bila brža u pronalaženju izgovora za odlazak, a meni nije preostalo ništa drugo nego se pomiriti sa sudbinom i poslušati tužnu priču o Barbinoj najnovijoj krizi i traumi. 
Barbine  frke se uglavnom vrte oko posla koji radi. Nije pretjerano kompetentna, nije pretjerano pametna, lijena je, ali lijepo izgleda za radnim stolom. Uglavnom uvijek postoji netko tko će njezin posao odraditi umjesto nje, a ona za to vrijeme ne silazi s telefona i turpija nokte. Simultano. Multy-tasking po Barbi.
Tim sretnim parazitskim odnosima – nažalost – prije ili kasnije dođe kraj, jer se drugom dijelu dvojca otvore oči i tada nastaje frka. I onda Barbi krene sa: ’Jadna ja, okružena sam nezahvalnim i sebičnim kretenima…. bla, bla, bla…. Nema tu timskog rada…. Bla, bla, bla…. A i šef je kreten, pa ne mogu ja to sve sama stići…. Bla, bla, bla….’
Spremna i pomirena sa 45 minuta njezinog monologa, izvlačim posljednji (i jedini) adut koji mi je preostao: naručujem hamburger. Budem li jela, neću morati odgovarati na njezine nebuloze. S punim ustima se ne priča…
Žvačem hamburger, slušam je na pola uha i odmjeravam komade naokolo. (Hmmm, situacija u The Golden Boys’ Club se popravlja…). Barbi prica o uobicajenim glupostima – odjeća, kupovina, vrijeme. Ja se polako zabrinjavam – pri kraju sam s hamburgerom, a ona još nije počela s pravom pričom. O, fuck!
Pijuckam čaj, a ona udara po ginu i tonicu. Izbjegavam njezin pogled i nadam se da će ona shvatiti poruku. Nisam progovorila dobrih pola sata i pomislim da je OK reći nešto neutralno:
-         A kako ti je Pile?
-         Ma, ne spominji mi ga, pička mu materina glupa!
Joj! O, kakva sam ja glupača!  Loša procjena. Eto, nogirala ga je…opet…znači, nije frka na poslu.
-         Mhmmm… - kažem, suglasna da zaboravimo pitanje, ali Barbi je već počela s pričom:.
-         Pa znaš li što mi je napravio?
-         Mhmmm.
-         Eto, tjednima je već nervozan jer mu istječe mandat, a ne može naći drugi posao i ne mogu se maknuti od njega (mhmmm…), zalijepio se k’o flaster (a-haa….) i ne mogu disati od njega i guši me….bla, bla, bla
-         Mhmmm (Stvarno se situacija popravlja u ovoj birtiji…zgodna guza….).
-         … i tako ti mi idemo prema uredu i ja očekujem malo razumjevanja, jer stvarno, STVARNO nemam ništa za obući, a ide zima i sve što imam od lani je totalno out i on se iz čista mira izdere na mene kako ja nikada s ničim nisam zadovoljna i okrene se i ode od mene. ODE! Od mene!
-         Aha…(još jedna zgodna guza....)
E, da pogled može ubiti….ja bih pala mrtva, zbog nedostatka razumijevanja.
-         Znaš, ja sam s njim provela osam mjeseci i tog trenutka sam se pitala da li ja njega uopće poznajem, tako se ponašao. A ti mene uopće ne slušaš!
-         Ma slušam te, ali… sjećaš se kako si rekla da ti on baš i nije nešto; nije čak bio ni zgodan, sve dok nisi vidjela njegov Mercedes.  I kako ti je dosadan  i glup i napor….
-         Pa kad jeste! – prasne Barbi, ne dopuštajući da dovršim rečenicu. (Ma, zašto se uopće trudim?)
-         I onda, nije se uopće javio četiri dana nakon što se izderao na mene. Ja sam cijeli vikend provela sama i pukla sam na živce od dosade. Upropastio mi je vikend, jer smo trebali ići u K. i onda se on, majmun, nije uopće javio.
-         A što nisi otišla sama?
-         Pa nemam auto, šta se praviš blesava! Osim toga, on je rezervirao hotel, ne znam ni gdje smo trebali noćiti!
-         Mhmmm.  
-         I onda… i onda on konačno dođe u nedjelju navečer i ispadne da me je vidio s Kalvinom vani…. A Kalvin je došao samo da me oraspoloži…  i onda Pile počne izvlačiti neke stare gluposti. Kao, on stalno kuha i sprema i sve radi, a ja to – kao -  uopće ne cijenim i samo ga pljujem i omalovažavam i to… Pa što mi nije rekao da mu to smeta onda kad se sve to događalo, a ne sada. Pa ne može netko samo tako izvlačiti iz naftalina nešto što je bilo prije dva ili tri mjeseca i SAD mi predbacivati zbog toga….
-         A koliko si ga puta nogirala do sada u tih osam mjeseci_
-         A ne znam, desetak puta…. Pa ne može mi i to sada spominjati. To je bilo pa prošlo... Kakvo je to ponašanje, šuti, šuti i ništa mi ne kaže i onda samo prasne i izviče se i ode. Na mene!
-         No, vratio se u nedjelju. I sve u redu. – kažem, s željom da konačno završim s cijelom pričom i vratim se u svoju provinciju.
-         Ma nije se vratio.
-         A sad si rekla da se vratio.
-         Vratio se po stvari. NOGIRAO ME JE!!!!!!!
-         Ok, nema frke. Pa naći ćeš novog frajera i gotovo. Imaš na klupi bar trojicu koji su u rezervi.
-         Joj, pa ti nisi normalna! Svi znaju da sam bila s Piletom. Pe neće me nitko pozvati van bar tjedan dana!
No comment.
 
Epilog:
Jutros sam dala prilog u Fond za zaštitu i rehabilitaciju zlostavljanih pilića.  
                

Hahahahahahahahahahahahahahaha. Usput, kad imaš vremena za kavu, baš imam neku frku :-)).

bar ti nije dosadno...

Boredom is a curse of an idle mind, Gazda.

jednomm sam rekao zidu: pomjeri se ili ću te pomjeriti. ima li to kakve veze s dosadom, ili inteligencijom?

tebe ću upoznati.

ja sam bio uvjeren da takve zene zapravo postoje samo u filmovima. :) super blog :)

Odlican blog,da bi rijec rekao :)

Gazda, s inteligencijom. Inteligentna bica razgovaraju s zidovima. I, sto je zid odgovorio?

uz buku rušenja se sklonio s puta...

Ma nisi se valjda zaletio u njega svojom tvrdoglavom glavom?

naravno...

Gazda nam je postao predvidljiv. Ne dobro....

nije neko predviđanje znati da ću učiniti što sam naumio...