ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

Nagradni natječaj Autor Sanja Pilić

Ukoliko se želite riješiti problema u životu,
najjednostavniji način je da promijenite svoj
stil odijevanja.
Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikim
torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom
koje su padale preko koljena. Izgledala sam poput
intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti
svijet, a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni
frizuru.Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna
odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu
bude jamac za stambeni kredit sljedećih sto i
pet godina.Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje
obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam
birana u savjet "Doma i škole" jer
netko poput mene s king size torbom i u plitkim
cipelama u kojima je ravnoteža uvijek
zagarantirana, zaslužuje kaznu da sastanči i
mlati praznu slamu o tome što bi trebalo
promijeniti u sustavu školovanja umjesto da pije
koktele na obali mora.S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno
raste, raste i raste: u nju su upadale knjige za
lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti,
rukopisi koje nisam pročitala na poslu, razne
alatke, pipe i kistovi, "uradi sam"
literatura , lončanice s cvijećem, pribor za
prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u kojima
i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana
domaćica iz provincije.Prvo sam zamrzila torbu, a onda sebe i svoju
glupost.Što se tiče suknje, ona se zbog kroja i gumice u
struku mogla rastezati do mile volje na istok i
zapad, sjever i jug.
Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se
širi u svim smjerovima, pa se širilo.Kako je duša također bila dobrostiva, počela
je nakuhavati jela za drage i nedrage, prijatelje
i prolaznike, obitelj i plemena, za rođendane,
vjenčanja i sprovode unutar mjesne zajednice.
Svu svoju osobnost ubacila je u rajčice i
zafrige, umake i sosove, roštilje i ćušpajze,
knedle i salate, ribu na lešo i pudinge,
palačinke i kolače, torte i sladolede.
Noge su mi od silnog rada otežale, a stopala
rasla, cipele postajale sve ravnije, na kraju sam
kupovala one u obliku peraja da bih mogla što
radosnije plivati svojim životom.
U međuvremenu sam postala krsna kuma trima
djevojčicama, vjenčana kuma rođenoj sestri
koja se udala za propalicu, jamac za kratkoročni
kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a
posudila sam i svoju ušteđevinu jednom tipu
koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili
opis tako da sam se sažalila nad njegovom zlom
sudbinom i prestala uplaćivati vlastite rate za
struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila
ovrha nekretnina i ćuza.
Jednoga dana, razgledavajući na rasprodaji opet
poveću torbu s bezbroj džepova u koje svašta
stane, dotaknula me, bolje rečeno šljagnula me
Božja ruka, a potom je Svevišnji zaurlikao:
„Ukoliko ikada više kupiš torbu veću od
deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit
ću te na lomači!“


Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde
doživjela sam prosvjetljenje. Lomača je
lomača, Bog je Bog, a naredba je naredba.


Život je, zapravo, jednostavan.Trube su zatrubjele, more se otvorilo.







Kao prava preobraćenica s gađenjem sam vratila
prostrani artikl na svoje mjesto i odlučila
sasvim promijeniti stil života.


Došla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz
stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno
osjećala, vrećaste haljine, kojekakve trenirke
i šlafroke; zatim pedesetlitarske lončuge i
tave čiji obujam je bio dovoljan da
četveročlanu obitelj zaštiti od kiše ukoliko
je potrebno, ledenice, jedaći pribor za sto
osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a
smočnicu sam u navali energije u tri sata
pretvorila u sobičak za ljenčarenje, dokolicu i
nemišljenje.Sve sam to obavila prije nego su se najdraži
vratili kući: još sam stigla nabaviti sedam
najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para
cipela s visokim, šiljastim petama i dva
svijetloplava kostimića, broj premala, u kojima
sam jedva mogla disati.
Znala sam da će nova mondura otjerati od mene
napasnike, parazite, vampire, dokoličare i
jadnike. Dok sam nabadala u štiklama po ulici
pazeći da se ne stropoštam na asfalt ili ne
uglavim u tramvajskoj šini, napokon sam bila
usredotočena samo na sebe, a ne na budućnost i
egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera.
Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako
disati a da se ušici na kostimu ne rasparaju,
kako prijeći križanje dok traje zeleno svjetlo,
a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i
spretnosti.U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom
sam mahala lijevo-desno održavajući ravnotežu,
a u torbici najmanji novčanik na svijetu,
kreditnu i osobnu karticu i ruž.
Izbacila sam fotografije djece, muža i psa,
četverolisne djeteline, plastičnog praščića
i članske iskaznice kojekakvih udruženja, i
mada sam zapravo bauljala, činilo mi se da
letim.S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a
ljudi vas počnu više cijeniti. Kad su me djeca
ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad, odmah
su se primila spremanja sobe, glačanja, bacanja
smeća i nikad me više nisu zapitala da im
posuđujem lektirne naslove u knjižnici.

Muž me počeo izvoditi na ručkove jer se
asortiman jedaćeg pribora svih vrsta i oblika
neprestano i uporno smanjivao. I u kući sam
počela boraviti u elegantnim, strukiranim
haljinama s volanima, a na noge sam navukla
ružičaste natikače s perjem čija je peta
svako malo rasla. Znate, na gazelu se ne mogu
staviti bisage, a na magarca mogu.
Ako razvijete krhkost, sve probleme će početi
rješavati netko drugi. Uglavnom, prestala sam
izgledati kao Anka Partizanka koja gradi
autoceste i trasira željezničke pruge i
pretvorila se u Trnoružicu.






Kakav odmor! Kakva bajka!


Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste,
dovoljno dugačke da i izgledaju seksi i ništa
više ni manje od toga. Kad sam ih namazala
crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od
prizemnih poslova i prizemnosti u širem smislu
i na sastancima uredništva biblioteke
"Razdor" počeli su me gledati s
uvažavanjem.






Čeljad oko mene, uključujući i muža, misle da
imam bogatog i tajnog ljubavnika. Puštam ih da
misle što žele i ludo se zabavljam.


Naučila sam hodati u štiklama bez popikavanja,
pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju
i čini mi da sam pronašla sebe.


Hm, da, potvrđuje mi dragi Bog. Govorio sam ti
oduvijek da je život je-dno-sta-van. To znaju
Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak
Švejk, Barbie i još poneki. Ma, trebala si
kupiti najmanju torbicu odmah u početku.


Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje:
uvijek možes biti još slobodnija i još, još
sretnija!

:-))))))))

ma Surp...savrseno..:-)

hvala dragam jest da je dugačko, ali:)))

danas dobila na mail:))))
od moje antideprsivke:)

ali...vrijedi čitanja

kako se sve vrti u krug - ti dobila od svoje antidepresivke, a ja od svoje :-)))

prije otprilike dvije godine čitala sam negdje ovaj tekst... hvala što si me podsjetila na njega:)

vrijedi:))

ona:)))

nema na čemu, dona:))

:-)))))) hvala :-)

uvijek, ona:))

vrijedi pročitati do kraja..:))..
ide odmah sve pobacat iz ormara :)))

a ja si pod hitno moram kupiti aktovku, moj posao je takav da htjela, ne htjela, moram sa sobom vuć kofer
:((((

ja sam otprilike učinila isto, u mogućim granicama, učinila poslije rastave:))

onda nek ipak bude po mjeri:)))