Ljubav kao utopija

sjedim na obronku, misli utonulih u zaborav,
poda mnom grad, svjetla u sutonu

paprati, lišće i ona tamnozelena tišina
kao koprena paučine slijevaju se nad ramena

i zrikavci, i svakovrsna leteća čeljad
tiho i nenametljivo polako
zatiru taj suton
u zaborav

i kao kroz maglu
osjećam njegovo/njeno lice
gubim osjećam
a pobjeđuje zaborav
u ovoj igri paprati i lišća
dok zaborav krade zadnje obrise

i ova večer stapa se u lijenu
simfoniju igre i užitka, u tišini
nježnoj tišini paprati i lišća
igre sunca i obrisa mjeseca
što se smije meni smije
u moj prgavi nasmiješeni obraz

i dok poda mnom vrišti povijena trava
pod stiskom mog tijela
osjećam vrisak njenih vlati
osjećam u dubini sebe njen /njegov vrisak
njen vrisak što je nekad bio strast
a sad je samo vrisak samoće i rastanka
samo zvuk kroz tamu magle
i noći što zatire suton
a samo svjetla nad gradom
pokazuju mi put do auta
put odlaska s ovog našeg mjesta
i zaborav

i zaborav onaj slatki zaborav
što umilno šeta kroz šumu
uz mene i oslobađa mi tijelo
svakog pritiska i težine
sjećanja na ruke i pogled
i način kojim si hodao

sjedim na obronku, misli utonulih u zaborav,
poda mnom grad, svjetla u sutonu
ne sjećam se više ničeg
smijeh i zaborav
zaborav....

zaborav.........prelijepo:-)

i ta pjesma je doista pisana zajednički, stih po stih, kiticu po kiticu....zato se tako i zove...a ne zaborav, kako bi se očekivalo....

lijepo je što je pisana u dvoje

točno...i to je bio pravi izazov...možda čak i otkriješ koje kitice ne pripadaju meni...