Život boje indiga

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
1957. godine
kada je bila jesen slična ovoj
i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće
utopljene u šibenskoj jugovini,
u gradu koji je postajao moja bolnica,
a mojom napola razbuđenom glavom kolali
prvi tramvaji
plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao
i kažem - šteta.
Bili ste ljubavnica mog cimera
od 8 do 11 svakog jutra.
Kako ste se zvali: Ema, Selma, Alma, Adela?
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh?
A kako sam Vam zavidio
vraćajući se iz šetnje od 8 do 11 izjutra,
uz četvrt kruha i mlijeko
u jednom blijedom Peščenićkom mljekarstvu.
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem - šteta, šteta.
Više vjerojatno i niste za takva šta.

Ponovo ono dvorište.
Vrijeme je za nedjeljni ribolov
i vaš suprug odlazi.
Vi znači danas dolazite još ranije u moju sobu.
Oko pola sedam.
A ja baš izlazim; šteta,
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih Vam vjerojatno pružio više,
ali ja idem u šetnju.
I šetao sam tako godinu i drugu...
i ne da Vam se hvalim, bilo je toga.
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora!
Gdje sam sve bio,
gdje sam sve ljubio, i kakve žene,
jer vama otvoreno mogu reći.
Kuda sam sve šetao po kiši, ujutro,
nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj,
blizu Rusije.

Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste,
i kakva je mene ostavljala na sjeveru,
pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda.
Daleko, daleko, kao u snovima.
Opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj,
pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna - Vozderkove
premještene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve što treba; bilo je, bilo,
ali ono dvorište u kojem sam Vas viđao
između dva neodređena stabla,
crna od vlage one jeseni,
vas tako običnu i raskalašenu domaćicu,
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezonama 1957/58. i slijedeće -
šteta, nepovratno šteta!

šteta..nepovratno šteta...

E, da... nekada to bude tako u životu...

tek poslije sve dođe na svoje...sa odmakom...

To da, tu si apsolutno u pravu. :-)