Život boje indiga

Jesmo li se voljeli, je li to bila
ista ljubav oduvijek prekrivena poljupcima
od mesa i kože, ljubav slatka kao smrt
dovoljna sama sebi? Put je bio dug
u sjeni vatre. Postoji
jedna žena u svima, stvorena
bez nade na granici očaja, od razbijenih lutaka,
od krhotina plača. Isto ime
za sve što se izgovara, za sve
što se kaže, sazivljući duhove neke sobe
u koju ulazi vjetar.

Jesmo li se voljeli, je li to bila
igračka ili nož u ruci, kolijevka
ili odar? više ne znam
odakle dolazi bol, ni tko je taj
u kome se nastanjuje
dio neba.
Bez mene sve se dešava, i ja pamtim,
kao što sam oduvijek pamtio, samo ono
što se zaboravlja.

Sve se izmiješalo poput karata i više
ne znam bdiješ li ili spavaš oslonjena
o moje srce. A tu je i svijet
okrenut naglavce i misao
koja tumara između zidova i udara
poput jeke u svome kavezu. Volim te
kao što sam volio stotinu ruža.

Jesmo li se voljeli kao što voli
skrušeno srce, je li to bio
krik ili jecaj u našem zajedničkom grlu?
U vremenu koje je stalo prije nego krene
i taj glas odjekuje
između mnogih.
Da, mi smo se voljeli oduvijek razdvojeni,
ne znajući
odakle stiže taj brod krcat snovima,
ni tko je zaboravio da ih sanja.

Nice

zaboravili smo sanjati:-)))))

Možda poneko ponegdje i jeste zaboravio sanjati, ali tu osobu treba probuditi da bi nastavila sanjati. :-)

indigo...lipo si to rekao ali neke osobe ne sanjaju nista

Ehm... njih onda zbilja treba probuditi dobrom i temeljitom trešnjom... :-/ ..."trešnjom" nije voćka...

znam...indigo:-)))))))))ili im ne dozvoliti da spavaju

Pa, to bi bilo idealno rješenje. :-) Nažalost, neprovedivo... :-/

upravo tako:-)znači da moramo pronaći nekog tko sanja kao mi...:-)

Uvijek budne sanjare... ;-)

ta sam.....joooj:-(