...kuda ode mrak...

Washington, DC, Metro stanica hladnog januarskog jutra 2007.g. Čovjek na violini svira Bachovo djelo nekih 45 minuta.
 Za to vrijeme, približno 2.000 ljudi prodje stanicom, većina na svom putu na posao.
3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovječan čovjek uočava muzičara koji svira. On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.
4 minute kasnije:Violinista prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, te bez zastajkivanja, nastavlja hod.
6 minuta kasnije:Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.
10 minuta kasnije:3-o godišnji dječak se zaustavlja. ali ga majka odvlači žureći. Malac zastaje da ponovno pogleda violinistu, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece je ponovilo ovu radnju. Svaki roditelj, bez izuzetka, je prisililo svoje dijete da nastavi hodati.
45 minute kasnije:Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i poslušalo na kratko. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali je nastavilo hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno $32.1 sat kasnije:
Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.
Prava istina:  Nitko nije znao da je muzičar u stvari bio Joshua Bell, jedan od najvećih glazbenika današnjice na svijetu. Svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj $3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga Joshua Bell je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena sjedala $100.Ovo je istinita priča. Inkognito svirka Joshue Bella na stanici metroa je organizirao Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima.
Postavlja se pitanje: "Da li u uobičajenom okruženju, u nepogodno vrijeme, uopće prepoznajemo ljepotu? Da li stanemo da tu ljepotu cijenimo? Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu? Koliko snobova ima medju nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaje u drugim prigodama?"Jedan mogući zaključak ovog eksperimenta bi mogao biti: Ako nemamo niti trenutak vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih ... KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?

jako zanimljivo i poučno. slično se može i ovdje primjeniti. samim time što je netko npr. na iskrici ne vrednuje se, makar bi ga se uzdizalo na pijedestal da je ta ista osoba koja je tu, negdje na malim ekranima ili na naslovnici nekog časopisa, photoshopirana i ispolirana!

najviše žalim što sam ikada gradio samoupravni socijalizam i društveno vlasništvo pa nisam imao vremena jebati sve živo žensko oko sebe, zbog toga se iskreno kajem i u paklu sam zbog toga, koliko nisam a mogao sam, jebg, rekao bi Keruan!

Nema se tu što komentirati, žalosno, ali istinito....

Dobar blog ali prezahtjevan za ovu debilanu.Da si otvorila post o nekoj selebriti fufici ili o farmi već bi bilo 40 komentara,ovako je ovaj blog kao i ono o čemu piše.

Febrilna... morti tako misli i meni draga iskrica koja mi je ovo radije sendala mail-om negol da ga podijeli ovdje... No ja sam siguran da nas ima koji želimo zastati pored nečeg ovakovog...

meni je zanimljivo da su najviše malena djeca instiktivno osjetila da se tu radi o načemu značajnom :)

i onda mi tu djecu preodgojimo...

lijepo baš..i poučno...:))nadam se da ne propuštam:))

Ništa čudno, ljudi u životu i vremenu imaju i svoje prioritete..., i kako to već biva, idu za tim svojim prioritetima...Drugačije i ne bi valjalo. Opet, lijepoga nikad dosta... no ni u svakom trenutku lijepo nije jednako...Eto, čovijeku koji hoda cijeli dan pustinjom, po najvećem suncu... kap mutne vode je najljepša..., dok drugom, koji i nije žedan, neće se ni okrenuti ka najbistrijoj vodi. Dakle, sve ima i svoje vrijeme, čak i to kada možeš uživati u ljepoti nečega.

boli me kurac. živim u RH-a i jedino što prepoznajem je siromaštvo. a u siromaštvu nema puno ljepote. nije uvijek tuga lijepa

Ej baba, pa i u danima tužnim ljepote ima:-)))

rozmarina babo, a Hrvatska je još prije 25 godina bila bogata i nije bilo bogatih niti siromaha, samo primječujem!

e vidiš poli, moja i tvoja Hrvatska nisu isto. niti mi je bilo dobro tada, niti sada. jednom nepodoban-uvik nepodoban.
kurac ti je bilo dobro. što si zaboravio 80 i neke i nestašice

nije bilo bogati? a govno u plavom vlaku? i ona krmača četnička koja je kilu kavijara dnevno žderala? pa stane s jabukom u ustima. jedva su dočekali promjenu trž. sustava da zgrabe još više

možda ima kombinirani, ali kad gledaš sa strane

u tom slučaju se siromaštvo može nazvati kretaivnom poticajem.
američki san, malo sutra

gledaj Rozmarina: to što se ne smije pušiti u kafiću, baš me briga, ne pušim, tako je i sa nestašicama iz 80, benzin nisam pio, kruha je bilo, ako nije bilo ulja bilo je masti, a pogledaj danas, ima svega osim posla kojim bi zaradio pare da si priuštiš nešto od svega toga. Šteta što ona tragedija što je pogodila poljsku nije pogodila Hrvatsku.

E poli, treba se snaći...Pogledaj samo ove političare, napose one koji ranije nisu imali ni čitave gaće..., pa sad imaju kuće, auta, brdo love... čak ni ptičijeg mlijeka im ne manjka... Govorimo li o istoj državi?

poli... pogodila je Hrvatsku i više nego Poljsku, ne sumnjamm da si uživao...

slažem se i ja s tim da je poljska pod sretnom zvijezdom.
a što se tiče juge-bilo je kako kome.
nama doli uglavnom po glavi stanovnika.
i noga u guzicu-mrš na bauštelu ma koliko škole ima.
prvi put sam u zagrebu čula da netko moće dobiti stan od firme ili preko sindikata ići na ljetovanje.
koje jebeno podravkino ili ne znam čije odmaralište
tog u hercegovini, pojedinim dijelovima like i d. zagori nije bilo.
vama je juga dala seve što je mogla, a ni RH-a vam nije ništa oduzela.
dođem 1991. u prijateljice kod sisak, slavila ona krštenje, pričest i krizmu i čujem da oni imaju stan, kuću i vikendicu na moru, a nitko joj nije bio u njemačkoj. a ni ćaća udbaš. nikako mi nije bilo jasno otkud

sereš rekombinacija. imali su oni i prije. nisi ni 1991. moga kupiti tvornicu ako nisi ima bar tu jednu jebenu kunu. jedino je gologuz bio rojs pa se obogatio. a sad opet nema. on zna ukrasti, ali zna i dati. i drago mi je da je netko tko nije udbaška gnjida uspio nešto zdipiti. boga mi mi je drago.
koji kurac klapate. perkovići vazda na vlasti. ako nije josip, je saša

čitala sam već ovo negdje..i propuštamo sigurno svaki dan..mnoštvo stvari.-(

s deset godina znam da sam drukčija. nije to lijepo, samo dobiješ komplekse. s 14 ne možeš na ekskurziju ni na zajednički pasoš jer ti je luburić rođak, a ide se u madrid. pa moš odniti sviću paveliću na grob. he-he, balkanski špijun. pa ti ćaću malo izmlate prid tobom. a ćaća ti tvoj heroj jer si dite.
pa se do 25-ete plašim uniforme
pa s 20 godina nakon toga čistiš u fušu stanove debelim prascima iz hdz-a koji skrivaju po kući titove slike. ma koje jebeno pomirenje. ni dica partizana i ustaša, nikad. poklala bi ih ko zečeve

Ova je priča nažalost vječno ljudsko ogledalo...
Baba, nije mi to lako napisat, ali potpisujem sva tvoja ovdašnja slova.

aha, pederi, jeste vidili. a žena zna pisati