DayWalker

Da li u svakom od nas čuči mali putnik? Da li nas naši, davno zaboravljeni, nomadski geni probude tu i tamo iz polusna izazvanog mirom i sigurnošću vlastitog, nepokretnog doma? Mene u zadnje vrijeme zovu ceste. Ne znam baš najbolje to što se dešava pretočiti u riječi, ali svaki put kad vidim, obično na telki, velike ravnice, tamne šume ili visoke planine, svaki put kad vidim otvoreno more ili brze rijeke dođe mi da trenutno pokupim stvari, lupim pinklec na pleća i krenem. Nisam se u životu baš naputovao. Ne računam tu odlaske na more, šopinge u Italiju, Austriju ili Mađarsku i odlaske rodbini na selo. Mislim na prava putovanja, na daleke destinacije, na mjesta koja bih želio posjetiti, a nikad nisam skupio novaca, pa ni hrabrosti otisnuti se u daljinu. I cijeli život sam zavidan ljudima koji stoje uz rub autoputa sa podignutim palcem i papirom na kojem piše Verona, Rim, Paris, München…

“It’ a dangerous business, Frodo, going out your door. You step on to the road, and if you don’t keep your feet, ther’s no knowing where you might be swept off them” – Bilbo Baggins

Svatko od nas ima svoja mjesta na svijetu na kojima nikad nije bio, ali za koja misli da su i te kako poznata, koja negdje čekaju u nama, možda kao podsjetnici na neke prošle inkarnacije. Nije li divno ponekad pustit svoju maštu da divlja pa zamisliti tko smo i što smo bili u nekim drugim životima. Možda konjokradice, možda plemići, možda plemeniti vitezovi, indijanci, kraljevi … Možda Jack Trbosjek, možda Sherlock Holmes. Tko zna. I možda su mjesta koja nas privlače upravo samo želja da ponovo dođemo na stara ognjišta. A možda su zaista samo pozivi da krenemo u nepoznato, da otkrijemo nešto novo.

“If there is such thing as reincarnation, knowing my luck, I’ll probably come back as me.” – Rodney Trotter

Malo sam si probal posložiti u glavi neke destinacije koje bih htio posjetiti. Neke su samo moje, većina je vrlo raširena kod ljudi. Nije li čudno da većina ljudi na ovoj planeti želi otići na ista mjesta? Iako, puno vjerojatnije se radi o tome da su sve to, na ovaj ili onaj način, mistična mjesta, puna tajni koja nam škakljaju maštu.

1. Novi Zeland – Zemlja do koje bi fakat imal “tri dana jahanja”, nevjerojatno daleka, zemlja u kojoj ima više ovaca nego ljudi, ali i zemlja prekrasnih pejzaža, ljepote koja oduzima dah i Maora, drevnog naroda i plesača Hake, plesa koji izaziva strahopoštovanje i divljenje.

2. Afrika – O Africi sam već pisao kao o zemlji koju često sanjam otvorenih očiju. Stvano imam nevjerojatan osjećaj da sam tamo bio i živio, da sam čudno povezan sa tim kontinentom besrajne ljepote i raznolikosti. Od tamo je krenuo čovjek u osvajanje planeta, osvojio ga i zaboravio.

3. Irska – Još jedna od “mojih” zemalja, predivne prirode, dobrodušnih i jednostavnih ljudi, nevjerojatnih legendi i mitova, Kelta i Sv. Patrika koji je istjerao zmije sa otoka. Ne zaboravimo Irske pubove i Guiness, pivo koje bi mi definitivno bilo ekskluziva, samo da nije skupo ko vrag.

4. Machu Pichu – Otišao bih tamo, dobro se isplakao i zatražio oprost od mrtvog naroda kojeg smo istrijebili zasljepljeni zlatom. Uništili smo veliku civilizaciju, da bi kraljevi i kraljice Europe imali zlata za nova osvajanja i uništavanja.

5. Egipat – Giza i Dolina kraljeva, pa mogu lijepo u mirovinu. Uživo vidjeti monumentalne građevine i hijeroglife u grobnicama velikih kraljeva. Mislite li ponekad da sve to možda i nije zemaljskog podrijetla?

6. Jeruzalem – Nisam praktični vjernik, ne idem u crkvu, to su neke moje stvari koje drugima nisu bitne. Ali daleko od toga da mi mozak ne kuha često kad si postavim takva pitanja. Nije bitna crkva, bitna je vjera. A vi svog Boga zovite kako god vam drago. Ono što me fascinira je da tri velike svjetske vjere imaju svoje ishodište u istom gradu. Slučajnost?

7. Mississipi – Zašto od svih velikih rijeka na ovom svijetu baš Mississipi? Pojma nemam. Vjerojatno zbog bluesa. Vidjeti to čudo, sjesti na obalu, zapaliti cigaretu i čuti starog crnca kako, uz gitaru, pjeva blues. Jesus, that’s what I wanna do.

8. Alaska – Naravno da nije sve tako lijepo kao u “Životu na sjeveru”, ali ja bih svejedno volio provesti zimu tamo. Vidjeti Auroru Borealis. Kažu da u proljeće, kad led puca, ljudi doživljavaju razne čudne osjećaje, halucinacije i da se pretvaraju u nekog drugog, ispoljavaju neku novu osobnost. To bih volio pokušati.

9. New Orleans – Tamo bih htio otići, napiti se ko svinja i slušati jazz cijelu noć. Ako natrčim i na neki Voodoo obred, tim bolje.

10. Hollywood – Samo je jedan, vrlo prizeman razlog zašto bih otišao tamo. Možda bih u nekoj od šetnji, ili u nekom restoranu naletio na Liv Tyler.

To je mojih 10 mjesta na koje bih volio otići. Popis nije konačan, širi se sve više i više. Sastavite svoj popis. Pogledajte kuda i zašto biste otišli. Možda se jednom i nađete tamo. Na sreću, vjerovali ili ne, dovoljno je samo se uputiti kroz vlastita vrata i krenuti. Svijet nas čeka, a nama preostaje samo da, kao i za hrpu drugih stvari u životu, skupimo hrabrosti i krenemo. da upoznamo ljude i kulture, da upoznamo našu braću i sestre. Naša putovanja nas pretvaraju u ono što smo trebali biti prije nego što smo zaboravili da smo krenuli s jednog mjesta i bili svugdje. Jer skloni smo sigurnosti vlastita četiri zida, skloni smo ne vjerovati ljudima oko sebe. A one naše strahove koji čekaju da nas satru, morat ćemo pobijediti. Ili umrijeti ne znajući da smo živjeli.

“Probuđena Afrika me pozdravlja pjesmom svojih najljepših zvukova i zove me da se vratim. Tamo odakle sam otišao dok me još nije bilo. Tamo ću se vratiti kad me više ne bude.” - DayWalker

rio u vrijeme karnevala i amazona first choice.a posebno u irsku na kilkeny i ogromne štuke iz jednog jezera....lijepo je vidjeti te opet,day...;-)

frend,ajd na hattrick.org s nama?ako voliš nogometne managere...

irska, škotska, portugal zasad

lunaaa ajmo u irsku?ja ću pecat a ti ćeš mi pivu iz puba donosit...:-)

hm, ajd ti financiraj pa može :)

hmmm...fali mi još par tisuća...bude dobra božićnica valjda.:-)

usksnji otoci, tibet,