Uvijek svoj.

Velika stvar.
Ovo je poruka onima koji još nisu svladali to teško gradivo.
Ne kažem za sebe da jesam, ali...mislim da znam kako funkcioniraju neke stvari.
Nekoga ili prihvatiš ili ne prihvatiš. Nekad se to desi odmah, vrlo brzo, kao i ljubav na prvi pogled, a nekad traje i treba vremena, kao i za mnoge stvari. I onda ili dođe do tog ključnog prihvaćanja u svoj punoj punini ili ne dođe...
I naravno da je razlika jesi li s nekim u nekakvom odnosu ili se radi tek o povremenom sretanju.
Obično vrlo brzo prihvatimo ono što je isto ili slično kao što smo mi sami...potreba za prihvaćanjem se javlja kad ono nije poput nas. To što nije isto poput nas znači da je drugačije.
DRUGAČIJE.
I baš to implicira potrebu da krenemo u proces prihvaćanja.
Kad nastaje problem?
Pa kad tražite da taj netko postane netko drugi, ono što bi vama pasalo, a što taj to tada nije.
Što vi tražite? Da se on promijeni, mijenja, mijenja svoje bivstvo, svoj bitak...da on bude netko DRUGI. Da misli kao vi, smije se kao vi, ponaša se kao vi...
Što mu vi tada govorite? Ne pašeš mi baš takav, više bi mi pasao onakav.
Ma jeli?!?
Tad ovaj shvaća da nije prihvaćen.
I tko tad ima problem? Onaj tko se žali.
A tko se žali? Onaj tko nije prihvatio.
Očito je da onaj tko se NE žali ne može imati problem. Vrlo jednostavno.
Zašto? Zato jer mu je sve dobro i ništa ga ne smeta. Jer je prihvatio ono što je trebao. Što nije... i nije.
I očito razumije te neke stvari. Sve je to proces sazrijevanja i odrastanja. Razumijevanja funkcioniranja naše unutrašnjosti, poimanja sebe i drugih...ukratko, jedan velik zalogaj kojeg se ne može progutati samo tako.
Velik je to zalogaj.
Cijeli taj zalogaj pojačava i ego...
Što veći ego, veći zalogaj prihvaćanja. Odnosno neprihvaćanja. A gdje je ego, tu je i povrijeđivanje. Jedno kvači drugo.
Rekoh, velik je to zalogaj.
Spomenuh razumijevanje...razumijevanje onog što je pred nama za prihvatiti.
Da bi nešto prihvatili, moramo prvenstveno razumijeti prirodu tog bića, tog čovjeka, njegov duh, a i da bi to mogli, moramo razumjeti sami sebe i čitav niz procesa.
Nerazumijevanje svega toga čini prihvaćanje težim i gotovo nemogućim.
Kuda bi dospijeli i što bi bili kad bi svakoga prihvatili i sve prihvatili?!? Stvarno ne znam. I ne želim znati. Znam samo da je nemoguće. Zato uvijek imamo izbor.
I ja biram. Nekad izaberem dobro (dobro za mene), nekad loše, što je ustvari dobro za onog drugog. Ali nisam ja tu zbog onog drugog.
Vrijeme je opet to koje pokaže jesam li izabrao dobro. Ustvari, ne pokaže vrijeme nego ja sam dođem do zaključka, ali je bilo potrebno da do toga dođe u nekoj jedinici vremena. Kao i kad se kaže \"vrijeme liječi sve rane\". Ne liječi vrijeme ničije rane. Liječimo ih mi sami tako što prihvaćamo tu nanešenu bol koja nas tjera na promjenu i mijenjanje, na prihvaćanje do tada ne prihvatljivog...no to je neka druga tema.
U toj varijabli, vremenu, mi se mijenjamo, sami, od sebe i zbog sebe, izgrađujemo se, rastemo...od života, situacija koje proživimo, boli koje nas ošinu, lijepih trenutaka koje doživimo, ali nikako od drugih koji to zatraže od nas.
Ovako ili onako.
Ja naprosto nisam taj.
Koji? Koji će se mijenjati i promijeniti jer to netko zaželi.
Jednostavno, moja priroda duha nije takva...to je za mene napad. A kad sam napadnut, ja se uvijek branim. Ili pobjegnem. Nestanem. Tiho. Kao i svaki onaj od koga će biti zatražena promjena, direktna ili indirektna.
Vjerujem da ničija priroda nije takva...i nema potrebe za tim \"napadima\"...zahtijevima, htijenjima...ništa se ne mora.
Ne mora se prihvatiti nekoga. Mora se samo umrijeti. Jedino je to neizbježno i zagarantirano.
Svi mi imamo vrlo malo pravih prijatelja, a to su oni koji su nas prihavtili, baš takvima kakvi jesmo. I nikad od nas ništa ne traže, osim našeg društva i naše pomoći kad im zatreba...pa upravo zbog toga i jesmo prijatelji.
Jer smo se prihvatili. PRIHVATILI.
A preduvjet za to je bio RAZUMIJEVANJE. Razumijemo jedni druge. Uistinu.
Sve ostalo su prolaznici kroz naše živote. Ili poznanici. Eh, oni će već poželjeti i zatražiti da vi probate biti netko drugi. Zato jer misle da se tako prihvaća. Jer je njima tako lakše. Linija manjeg otpora. Lakše je tražiti i mijenjati nekoga drugoga nego sebe.
O da! Postani kao ja i bit će sve super.
Ne razumiju da vrše atak na vašu, moju osobnost i žele da postanemo nešto što nismo.
U strahu od neprihvaćanja od okoline i zadovoljenja iste, neki i uspiju učniti taj korak, no nisu svjesni da tada više to nisu ONI.
Ja ne znam biti netko drugi. I kad bih znao, ne bih...jer tad to više ne bih bio JA.
Ja prihvaćam da ne mogu biti svima dobar i krasan i prihvaćen od strane svakog. Hvala Bogu da je tako.
Jeste primjetili da se žalim negdje? Mislim da niste.
I ne budete.
Zašto? Jer prihvaćam.
I sve vas volim. Takve kakvi jeste.
A oni koji se žale, kao što rekoh, uvijek postoji izbor...uvijek se možete maknuti, ili maknuti tu osobu, nemojte mučiti sebe ni nju...i živite.
Ne možete nikoga promijeniti, bar ne na silu.
Da bi nekoga promijenili, prvo morate promijeniti sami sebe.
Tad ste napravili sve.
Prihvatili ste ono s početka priče.
Narasli ste.

Jako lijepo razmišljanje :))

Hvala. To je rezultat iskustva, razmišljanja, razvoja, analiza...življenja.

uh...letimično sam samo preletjela....ali duboke su tu misli skrivene..ono što znamo, a teško prihvaćamo...mjenjati sebe...pozzz :-)

Slažem se. Vrlo duboke. To i je za one koji shvaćaju o čemu pričam. Mnogi to i ne znaju pa misle da je riješenje u mijenjanju drugih.

da, složila bih se s iznesenim. svaka čast (what a hell of experience :) samo mi je još zapeo za oko mali dio čije moguće varijante i nisu razrađene u svakom mogućem ishodu - "I tko tad ima problem? Onaj tko se žali.
A tko se žali? Onaj tko nije prihvatio."
Ovdje bih rekla da problem ima i onaj tko nije prihvaćen...slušajući ovog koji se žali, i želi ga promijeniti..koje maltretiranje!..dok ovaj neprihvaćeni ne izabere da "izbriše" iz svakodnevnice ovog koji ne prihvaća, i grumpa stalno,..tako da ga ne mora više slušati, ili bar ne svakodnevno :)
Krasan tekst. Vrlo iskustveno, promišljeno, i zrelo.