Gioa u zemlji čuda

Eto, moj predani i mukotrpni rad je nagrađen. Bila sam na službenom putu u civilizaciji (obično me šalju u vukojebine manje-više nalik ovoj). Germanija pred Božić... Tri puna dana struje, topline, čistoće, sjaja. Ma, čisti užitak.... I sve mi se to učinilo svjetlosnim godinama daleko čim je zrakoplov dotaknuo pistu ovdje u vukojebini. Dobrodošli natrag u ludilo. Stojim u redu za kontrolu putovnica....
...i prisjećam se kako sam prije dvije i pol godine s svojim sparing partnerom D.  krenula u potragu za upravo ovom zračnom lukom – jedinom u ovoj zemlji. Nekako smo pretpostavili da ćemo prije ili kasnije morati otići do zračne luke, te da bi bilo pametno saznati kako se do iste dolazi. Kako smo oboje stigli u ovaj Eden desetak dana ranije, ali preko susjedne i (gotovo) prijateljske zemlje, pojma nismo imali gdje se nalazi jedina luka ovdje. (Ne, nije zabuna – nema ovdje ni riječnih, ni morskih ni bilo kakvih drugih luka. Ova je jedina.)
Cesta malo bolja od one koja vodi u metropolu, vozači isti. Putokaza nigdje. Krenuli smo u dobrom smjeru, ali nakon preko nekoliko kilometara zajedničkim snagama zaključimo da smo negdje pogriješili i da definitivno ne idemo kamo treba. Božjom providnošću trenutak kasnije naletimo na ophodnju međunarodne policije. Super, još samo da govore engleski, pomislim. Nekako se uspijemo sporazumjeti i oni nam objasne da smo krivo skrenuli. Neka se vratimo natrag i na raskrižju kod velike kuće skrenemo desno. Ma, šališ se – pomislim. Ima li ovdje ikakvih drugačijih kuća nego velikih?
Uglavnom, odvezemo se natrag, pronicavo prepoznamo raskrižje kod velike kuće i skrenemo desno. I vozimo se. I vozimo. I vozimo....
D. već totalno u bedu, pita gdje je taj jebeni aerodrom. Ja odgovaram:
-         Prođemo još dvije krave, pa desno.
On me samo pogleda (nimalo ljupko, moram priznati) i nastavi voziti. Vozimo i vozimo. Nigdje krave na vidiku, a inače ih ima više nego komaraca. Malo kasnije ugledam jednu.
-         Evo! – kažem. - Prva.
D. me sad ni ne pogleda. Pretpostavljam da razmišlja kako će me izbaciti iz auta.
Prođemo još kilometar ili dva i ugledam još jednu kravu. Trebam li reći da je pedeset metara iz nje putokaz na kojem piše AIRPORT?
D. mrtav-hladan skrene i kaže:
-         Eh, žensko! Nije desno, nego je lijevo.
 
 
 

kaj si mi donijela?

Chokoladu ;o)

He he...nadnaravna intuicija kombinirana s manjkom osjećaja za orijentaciju...vrlo ste ženstveni, gospođice ;))

Ah, po cijelome tijelu, dragi gospodine... :oD

zasto te nije izbacio iz auta,kakva greska.zamisli,ostanes tako sama u toj vukojebini....

jako dobro :)))

niste dobro gledali, krava sa zvonom je bila vodič do aerodroma...