Pogled iznad tipkovnice

Budi sunce moje malo, ove noći poslije ponoći... Šapne On meni u prolazu, u supermarketu, a groznica subotnjeg shopinga obuzela je cijelo moje tijelo, ne...ne tijelo...zahvatila je moj razum...Gubim se među slatkišima.. Košara je u kratko vrijeme bila puna...puna šečera, meda, soka, ljubavi, crvenoga, slatkoga...hm, pomislim, pretjerala sam...ali sve je to za ono malo romantike... za ono malo ljubavi...
Odlutah u mislima, željama, potrebama...vratih se u realu, ispred polica umjetnog cvijeća... noge su me tamo same odvele, ni ne sjećam se puta...osjetih miris plastike oko sebe, a vidjeh toliko boja, toliko oblika...sve to mami moje oči...prazni moj novčanik...
Nije dugo trajalo, nije dugo trebalo, prekinu me taj muškarac, stranac... iako na prvi pogled izgleda poput samozatajnog civila u prolazu, on to nije... traži nešto...od mene?!?za uzvrat, dao bi sve, dao bi sebe... Razgovaramo pogledima, osmjesima, crvenim obrazima... ljudi pored nas prolaze, osvrćući se za nama, kao da osjete ono nešto divlje u zraku... zapravo traže nastavak scene... Ali ja dovršavam stvar, strogo profesionalno, bez riječi, bez pozdrava, samo klimajući glavom, šepureći tijelom, dajem znak da je kraj ničeg započetog, dajem znak da gibam dalje...
Okrećem leđa, gazim prema izlazu, ne osvrćući se unatrag, jer to nije bilo potrebno, svejedno sam osjećala njegove poglede na sebi, na leđima, vratu, nogama, guzi, osjećala sam kako me dira pogledima, kako me skida pogledima... Bilo mi je svejedno, jer bilo je prevruće. Nekoliko puta sam prošla pored upaljenog ventilatora, no ni to mi nije pomoglo. Iako mi je taj hladan zrak uistinu godio, hladio je moje vruće obraze, vruće, crvene obraze, obraze koji su govorili što mi se zapravo događa na tako neobičnom a uobičajenom mjestu, no, ne za takve stvari...Iako su te stvari, zapravo prirodne stvari, i ne možeš baš birati kada i gdje da ti se dogode, već se to dogodi prije upozorenja, ne naručeno, ne zakazano, već onako iznenada, znak – dva i osjetiš kako goriš, kako tvoje tijelo više nije tvoje, zapravo želiš ga dati, pokloniti, neka ga taj osjećaj cijelog obuzme, neka se noge oduzmu, jer više ne razmišljaš glavom, nema razuma, ne tražiš ga, nije potreban, jer taj osjećaj te drži na životu. Taj osjećaj je pun osjećaj... Osjećaj punjen osjećajem...poput čokolade punjene nekim sočnim punjenjem...ja bi izabrala, kad bih mogla...čokoladu s nekoliko punjenja, ali ne nekoliko čokolada, već samo jednu...jednu ali vrijednu... čokoladu u nekoliko slojeva... čokoladu s jagodom, s  rumom, s lješnjacima, krupnim, s kavom, s šampanjcem, s cimetom... i kao takvu, u jednom paketu, pojela bih je cijelu... uz zvukove... glasno...stenjala bih...stenjala bih glasom i pokretom...Oni koji misle da bi mi na kraju bila muka od te kombinacije, varaju se...metaforički rečeno, izabrala sam s razlogom, jer ništa nije slučajno, izabrala sam začine, okuse, koji su u stanju dignuti tijelo, koji su u stanju pokrenuti sve iz tijela, sve ono što se skriva, a trebala bi redovito biti vani...ok, sad nekima zvučim filozofski nastrojeno, ali, kao što je jedan moj friend rekao...Velike, priznate pisce nitko nije kužio dok su bili živi...Umri i bit ćeš priznata...i bit ćeš poznata.:) (vjerojatno je pročitao Vaše komentare, pa me htio utješit, da ne pokleknem pred takvim sudom)...:)).No, rano je još da ja odem... Nije još vrijeme...I zato i zbog toga, sve ovo...ove priče..ovaj seks...ovakvo razmišljanje...ovakvo disanje...i po ovakvoj vrućini... u stanju sam osjetiti, pustiti sve u sebe i na sebe...
Da, otišla sam iz supermarketa, nasmijana...jer osjetila sam se živom... Iako su me pokrali...ok, znam da sam pretjerala, jer košaricu sam zamijenila s kolicima... i malo se zanijela s onim strancem, koji ni na izlazu nije izgledao samozatajno, već dapače dosta otvoreno...prozborio je nekoliko riječi..u stilu, skupa smo osjetili «onu» vibru...i mogli bi provesti ugodno popodneva i možda još ugodniju noć...jer on voli dugo, jer on može dugo...i kao u mojim očima vidi da je baš to «ono» što ja trebam...zanimljivo, kako jedan takav stranac prepoznaje, tj. kako uopće može donijeti jedan tako brzopleti, a opet skoro pa pogođen zaključak, o meni, o osobi kao prolazniku, kao što sam ja...no, analiza je bila obostrana...i ono što je on mogao, mogla sam i ja...Mogli smo više...Tražilo se više...No, većina žena će se sa mnom složiti, iako ću govoriti samo u moje ime, subota je za shoping, ma kakav god tj. što god se nudilo u blizini, daljini, na kratko ili na kredit...eto skromna sam...
I tako ja, ljubazna i fina..od glave do pete...obučena, ako ne kulturno, onda obučena u kulturu...ako je tijelo te subote bilo prljavo obučeno, moje riječi bile su čiste...Rekla sam: «Ne, hvala! Neću ništa više! Ovdje sam se došla od žarkog sunca skriti! Ovdje sam se došla istrošiti!» ... uz smiješak...samo za njega...koji na kraju nije bio besplatan, i on je naplaćen... Samo kasno sam shvatila... Ni ne sjećam se dodira, tako bliskog, da mi je ta mala, zlatna narukvica mogla nestati...narukvica koja je samo neko vrijeme krasila moju ruku...narukvica koju nisam naslijedila, ni dobila, ni kupila, već ukrala u Splitu na rivi...Da, sjećam se...bilo je to isto jedne Subote u shopingu...
 
NASTAVIT ĆE SE...

i nemoj otici:-)))