Dani i noći

Ja plutam i plovim prostranstvima negdje daleko od ovog stola i ureda, moj je centar ovdje ali moje su misli i osjećaji rašireni, daleko. Nisam raspršena, samo sam se otvorila, i predamnom je bjelina ovog virtualnog papira i sama neizmjerna dubina.
Netko mi je rekao da su mi stihovi puni mene. A ja ne znam o čemu bih mogla pisati ako ne o samoj sebi. Ne mogu pisati o stvarima koje ne poznam. Ali sebe, sebe mogu proširiti tako da ono što sam Ja obuhvaća predjele izvan moga tijela, mojeg uma i moje energije.... ostaju samo misli i duh, bjelina papira i mogućnost da na njima otplovim u neizmjernost.
Ja plutam iznad vrhova drveća, zelenog i vrlo bujnog. Okrećem se i vrtim prema zvijezdama na plavome platnu. Vidim Zemlju u vrtnji. Vidim Svemir na dlanu. Vidim lakoću. Sve opet postaje bijelo. Tko sam ja kad tako plovim ? Ne znam, a ipak je to jedino o čemu mogu pisati, jer tako malo drugih stvari poznajem.
To se događa sada. Upravo sada. Gdje sam ?
Ja plovim bjelinom i ne znam pisati ni o čemu osim o tome.
 

tu si.:)

tu sam :)

i divno pises...