ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

Negdje

gdje nema ljubavi

tu bih volio živjeti

negdje

bez suza i laži

bez prevara

i nadmudrivanja

negdje daleko

od ljubavi

u polju punom

crvenih makova

gdje svi se love sretni u žitu

negdje gdje nema trikova

ni brodoloma

ni kaplje jedne očaja

na kraju

negdje

gdje nema

ljubavi…..

Joooj razlike! Drastične!

Lekcije




Od kako pišem, zadnjih desetak godina - sve sam pisao samo za sebe. Sve sam pisao za ljude; njihove i svoje dojmove. Sebično, u želji , žudnji, u jedva priznatom strahu od svijeta i prolaznosti. Pisao sam, iz razloga zbog kojih većina piše.
Sada i ovo pišem za tebe, Bože. I za ljude tvoje. Nudim svoju poniznu zahvalu sili svemira što me je dopremila tu gdje jesam, i što sam očito dovoljno tumarao i dovoljno želio i molio za pomoć, a da mi se moglo početi pomagati da pomognem sebi.
Ovim tekstovima nastojim preslikati učenje ''bogova'' koji su najbolji mogući sluge Boga. Ovdje ne možete čuti ništa doista novo, briljantno, dovitljivo i oštroumno. Jer istina nije takva. Ovdje također nećete čuti moje neobične ideje, doskočice, sofizme i mišljenja. Ovo nije književnost. Gotovo ništa ovdje nije ''moje''. Ovo su samo lekcije koje mi prenosi učitelj, a koje dobija iz izvora koji nam je svima poznat, kao i ova učenja i ove lekcije.
Piše vam zrnce pijeska koje kao lotus cvijet uči bez imalo straha otvoriti svoje srce, kao što su to činili oni prije nas, a posebice koje nosimo u sebi i sa sobom te vješamo njihove slike po zidovima i oltarima svijeta. Svi oni postoje, oni kojima se molite i koje molimo za savjet i vodstvo. Stvarni su, i mnogo stvarniji od nas. I kada to usadimo kao činjenicu život više ne može biti isti. Ovo se ne može naučiti, može se otkriti, posvjedočiti - u početku posredstvom ljudi koji to čine neposredno, a s vremenom sami postajete prohodna sredstva samoga tvorca – kako nam je i namijenjeno. Dom je mjesto gdje sve želje utrnu.

Majmun prepun straha
Još i ranije sam se uvjerio, sada sa još većom dubinom i neminovnošću kako nikakva količina vjerskih (ili u vjerskom zanosu pisanih) tekstova nema moć od nevjernika učiniti vjernika. Vidim to, jer ono što riječi govore i što formiraju ne utjelovljuje se za onoga tko to isto već nije u sebi otkrio, ili ih nije u ovoj točci postojanja spreman utjeloviti. Vjerski tekstovi služe više vjernicima, šireći im srčanu čakru, duh i sponu sa onostranim dok nevjernicima iste riječi mogu djelovati i djeluju u najboljem slučaju naivno, djetinje, zaluđeno ili sentimentalno. Shvaćam to s lakoćom jer sam kao mlađi skeptik čitavu drugu godinu studija filozofije studirao pregršt teoloških i skolastičkih spisa, od Tome Akvinskoga, Avicene, Majmonidesa, Averoesa, Bonaventure i dr. neumorno tematizirajući samo i jedino Boga - na tisuću i jedan umnogome sličan način. Sve to više me umorilo i odbilo(kao i veliku većinu mojih kolega) nego što je imalo moć pridobiti ili uvjeriti nas u neke evidentne ili više istine - unatoč tome što nikada nisam bio ateist, niti se osjećao takvim. Čak i neki od najglasovitijih i inspirativnijih spisa nisu mogli nositi neku težinu, jer su čitani sa ''malo srca'', a puno akademskog racia.
Slično tome, ne postoji argument ili spis koji bi vjernika mogao uvjeriti da je vjera suvišna ili da su duša, Bog i metafizika praznovjerja, baš kao što ne postoji argument koji bi ateistu na razumskoj osnovi dokazao postojanje Boga. Povijest teologije je pokušavala, a vjernici i učenjaci neumorno formulirali ono što se danas nazivaju dokazima božjeg postojanja. Vidio sam i studirao veći broj takvih dokaza. I ostaje prilično očito: ne postoji takav argument koji igdje na poligonu razuma može izvojevati tu bitku. Da postoji već bi svi pismeni ljudi bili preobraćeni. Argumenti za (gotovo u svakoj bitci argumentima) nisu uvjerljivo jači od argumenata protiv – posebice kada je vjera u pitanju. Iako su razum i argumenti ostati naša priroda i njima ćemo se služiti još jako jako dugo. I trebamo. Samo njima se treba služiti sa sviješću i mjerom.
Neobična je činjenica, razmislite malo o njoj, da razumski ne možete uvjeriti ili razuvjeriti čak bilo koji sustav podložan analizi. Pobjeda argumentima uvijek je više ovisila o vještini onoga koji ih iznosi, nego o kvaliteti argumenta samih. Njemački filozof J.G. Fichte je napisao da kada bi se uzimali svi arguemnti za, a (hotimice)izbjegavali argumenti protiv mogao bi bez većih problema povezati sebe i svoju krvnu lozu direktno sa Karlom Velikim(ili bilo kojim drugim velikanom). Ovime mi nije namjera zastupati posvemašnji relativizam, već istaknuti kako relativizam upravo počiva tamo gdje mu se ne bismo nadali - u domeni racionalnoga.
Meni ili bilo kome drugome postojanje anđela, vodiča, Boga, Krista, transcendenta, duše, reinkarnacije, astrala, paralelnih svemira može se činiti i posve logičnim, kao što se može činiti i posve nelogičnim ili neutemeljnenim. Temelj ''prosudbe'' nije razum, iako se takvim može činiti. Doista postoje jako dobri argumenti koji govore u prilog samoj logici postojanja gore navedenih ''entiteta''. Neke od njih, iako pomalo nehajno, iznosi i Davic Icke.
Kao i svi ostali tekstovi, tako su i ovi samom svojom prirodom a ne mojom namjerom, više naklonjeni onima koji su već napravili neke korake u određenom smjeru, nego nekome skeptiku ili lažnome skeptiku koji tražih manu u logici srca.
Učitelj nam govori, razum je onaj majmun koji svake sekunde pokušava kontrolirati i domisliti sve oko sebe, svaki milimetar svoga života, a sve samo kako bi opravdao svoje strahove. Učiti utrnuti razum, koji ionako u nas postoji implicitno skoro kao i autonomni živčani sustav, jedna je od lekcija duhovnosti i većine metoda duhovne prakse; TM-a, reikia, yoge, svake mantre i svih drugih ''spiritualnih tehnologija''. Razum nam treba da bi smo mogli funkcioniratu ovdje gdje nam je sada namjenjeno živjeti, njega ne možemo lobotomizirati, ali možemo ga staviti na njegovo pravo ''prijestolje''. Razum je u ovom kontekstu gotovo sinoniman sa egom, akterom kojega nas praksa uči da moramo staviti u službu sluge i oruđa. To je proces koji traje u najmanju ruku cijeli život, ali život nam je i dan kako bi smo bili u procesu. Procesu savladavanja lekcija.