Relativnost

Ortodoksni lažov sjedi pored moga tijela i izgovara hrpu riječi tvoreći zidine moga uma baš kao da mi želi konačno dokazati da je sve ovo samo beskorisna upravo izrečena laž koju svi pokušavamo razumjeti al ništa od toga ne ostaje. Kao da se izgubi ta kruta i bestežinska misao u plavetnilu snova.rumbaje utrobu sama sebi i onda konačno kupi stvari i odlazi u novi vrli svijet bez ikakvog uspjeha,bez ikakve nade u bolje sutra,...al tjera ga ona praznina u njemu dopušta mu potpunu slobodu duha i jednostavno korača tim pustim ulicama bez ikakve želje,bez ikakve nade......
toliko toga imam za reći al misli su odustale,zapele su u nekoj moždanoj vijugi i odlutale u krivu sferu mozga......ne volim obaveze,ne volim stvari koje moram raditi iz nekih glupih razloga. Ma nisu ti razlozi glupi niti malo al jednosavno neznam   il da kažem jednostavno lijena sam!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Ubijam se polagano i već osijećam raspad sistema al nemam se kome ni pobunit jer su ovi oko mene u gorem sranju nego ja sama.kasnim! kao i uvijek!koja blesa čovječe...................
    Evo čitajuči ovih par strana uviđam da ovdje ima svega, od suza pa do smijeha...
Beztežinskog stanja neizgovorenih misli.......svi smo mi slikari svog života ma kako okrutno to zvučalo..............Živimo u vlastitom kaosu i ubijamo se vručinom tuđih misli...