ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

Tu na rubu mojih usana”
Nestaneš svaki put kad te snovima dotaknem,
i opet iznova na rubu tuge i radosti.
Čudne su te stanice naše sujete.
i vjerujem i ne,
i volim te ili možda ne.
Sve dok se ne dodirujemo
sve dok mi ne znaš ukus usana,
i miris kose,
puštam te.
Ne odustajem.
Naći ću tu osobu u tebi,
probudiću i onu poslednju iskru požude.
Jednom kad bude sve a opet ništa ne bude,
Jednom kad se umoriš od bježanja,
zaspaćeš na mojim rukama.
I pustićemo kiše da pjevaju,
pisaćemo pjesme bez riječi i rime,
sjetićeš se neke hladne zime,
koja je ostavila u snijegu trag.
Ona ista koja je čekala sve ove godine,
samo jedno sneno svitanje,
jedan čežnjiv pogled u daljine.
Dok te budem usnama tražeci sve tajne puteve,
tu negdje na tvome vratu...
Ne budi me i ne reci mi da voliš me.
Ljubav je ta lažna spoznaja
Sebična i ranjiva.
Ukradi mi osmjehe lažljive i sakrij u svoje dzepove...
Ugnijezdi se u moje oči sanjive,
i ostani tu do kraja vremena...
zarobljena izmedju svijetova,
u javi svog sna,
tu na rubu mojih usana.