vita brevitas, ars longa

Dokle god je neka opasnost neizvjesna, dokle god postoji mogućnost da će sve ispasti dobro, ne smije se pomišljati na očajavanje, nego jedino na otpor, kao što ni zbog vremena ne smije čovjek zdvajati dokle god vidi makar komadić plavog neba.
Naprotiv, trebamo se postaviti tako da možemo reći:
I kad bi se na mene srušio svijet, ruševine bi ubile neustrašivog čovjeka.
Ni naš cijeli život, a kamoli njegova dobra, nisu toliko vrijedni da čovjek kukavički drhti i da mu se steže srce.

(iskreno, ne očekujem komentare, više bih volio da se prepozna onaj tko mora)

_I kad bi se na mene srušio svijet, ruševine bi ubile neustrašivog čovjeka._...nekako mi ne sjeda u kontekst rečenice ovo 'bi ubile'...griješim...ili?

sunčica

ovdje se radi, dakle o strahu, tko je neustrašiv, često podliježe, ali nema mjere u prirodi... može se reći: živimo kao hrabri ljudi i pružimo nesreći smjela prsa....:))

. j

savršeno i točno,
mada teško provedivo.

ok.sad mi je jasnije...protumačila sam si drugačije...kao...neustrašivog
čovjeka nemože ništa *ubiti*,jer nakon svakog *udarca* pronalazi način da se iz pepela rodi kao feniks...eto.

hrabrost može prijeći u drskost. potrebna je određena mjerastrašljivosti da bismo opstali: kukavičluk je obično prekoračenje strašljivosti. Poput Panskog straha, za koji je karateristično da nije svjestan svojih razloga, i više ih pretpostavlja nego ih poznaje pa u nevolji čak i sam sebe smatra razlogom za strah...

istina.

jeeeeeeeeeeeee
:D

ova zadnja recenica je..strasna.