U jedno kišovito....
...mamurno jutro, sjeo sam za kompjuter i pokušao nečim popuniti blistavu prazninu.
Radi se o ovom jutru, i završio sam na Iskrici, tako da od plemenitog popunjavanja praznine, za sad, ništa.
Ljubomora, posesivnost, ljutitost, itd. - mislim da su svi do jednog posljedica proklete nesigurnosti.
Prokleta nesiigurnost. Taman kad pomisliš da si joj izmakao iz kanđa i da ovdje znaš točno što radiš, nesigurnost uvreba neku priliku i učini proboj u tvoj mali, sigurni svijet, suvereno rušeći sve vrhunce koje si postavio da bi ju zadivio.
Ostaju sam krhotine, ružne ruševine i mahniti arhitekt koji se gubi u svojim svjetovima. Dalje, kad uništenje bude potpuno, mahniti arhitekt, napušten i razočaran, ostaje u tom gradu duhova vječno živeći u prošlosti, sve oko sebe promatra kroz njezinu prizmu... Ostaje zauvijek opterećen, zauvijek osakaćen, ostaje tamo zauvijek.
Debilana, ali tako nam bliska debilana. Sva sreća da sam zadnji pud dogurao do mjesta - tko zna što bi sad radio da je u pitanju bio kakav velegrad!?
10.11.2004. u 13:06 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara