mrvice gurmanluka

Kao i većina strastvenih osoba, i ja volim jesti. Nisam gurmanka u pravom smislu te riječi, potpuno posvećena obredu kušanja, ali sam hrabra: pojest ću sve što i drugi jedu. Čak i kad ne znam što jedu. Po logici, ako nije ubilo njih, neće ni mene (još nije).
Neko sam vrijeme često putovala. Zanimljivo je to, svi vole nahraniti strance. Pa i tijekom putovanja, hranidbena dobroćudnost obično zahvati sve prisutne i tako sam se najela pečenih piceka u vlakovima, sušenog mesa, kuhanih jaja i orahnjača u autobusima, stranjskih čokoladica u avionima i raznoraznih morskih žitelja u čamcima i na brodovima. Gostili su me sjedečki, stoječki, ležečki i u svim mogućim pozama, jednom i na magarcu, delicijama svojeg kraja, od onih koji se jedu rukama, jednom rukom, nožem i viljuškom, do onih za koje treba baratati štapićima (nikad nisam naučila!). Smazala sam niz mrtvih, poluživih i živih stvorova koji su prije toga letjeli, rovali, pasli, gmizali, skakali, plivali ili samo prianjali uz nešto. Ili su jednostavno rasli.
I uvijek mi je bilo fino. Samo, uvijek mi se činilo da je u tuđem tanjuru nešto bolje... Ili bar veće. Ili sočnije. Ili nešto što nikada više neću imati prilike kušati, a sad sam se zaribala češćim izborom.
I premda sam najfinije jelo u svojem životu (škampe sa sezamom) pojela u kineskom restoranu u Helsinkiju, s prijateljicama, s njihovog tanjura, više volim jesti s muškarcima: jer, oni će mi uvijek dati sve. Cijeli tanjur. Ne samo da probam.

kod mene obrnuto, obićno iz moga tanjura ide u tuđi :-)
volim da druge okuse isto što i ja

hihihihihi.ja sam iz ovog tvoga crvenog pročitao nešta drugo..si htjela i ti to reći ?

Ah, ogladnila sam dok sam ovo pisala pa sam otišla nešto skuhati... I jest, rekla sam više nego što piše ;-)

i ja sam. treba davati da bih i dobio :-)

Slažem se, mumu. Ipak, ne treba očekivati da ćemo dobiti točno ono što dajemo. A i što će nam to isto?

glupo i očekivati sve pola-pola..