Gioa u zemlji čuda

Sjedim u krevetu, podbočena gomilom jastuka i gledam kroz prozor. Pijuckam čaj i gledam prema neboderu koji se diže nasuprot 'mojoj' kući. Tri sata ujutro. Ima struje i zgrada je osvjetljena kao da je sedam popodne. Maloprije je ulicama prošao bubnjar, probudio narod, te se svekoliko lokalno pučanstvo upravo sprema za prvi obrok. Ramazan je, jede se samo po noći. Gledam i zamišljam što se događa iza tih osvjetljenih prozora, u tim nepoznatim domovima. Znam da je glupo, ali: razmišljam i o tome ima li u toj gomili ljudi netko tko i sam pati od nesanice poput mene i krati si duge noćne sate gledanjem u prozore moje spavaće sobe. (Pa ako postoji, nek' mu je sa srećom. Gledati u moju spavaću sobu jednako je zanimljivo kao gledati u boju dok se suši na zidu.)
Ne mogu spavati. Iza mene je naporan dan u uredu, potom kasni odlazak u Skopje i još kasniji povratak, tijelo je premoreno, ali nešto u mojoj glavi mi ne da spavati. Ne znam što.
Razmišljam o nebitnim stvarima, pa i o svom posljednjem posjetu Skopju, od prije dva tjedna. I zacerekam se. To me je jutro nazvao lik s kojim su me - onako usput - upoznali na jednoj od naših slavonskih terevenki. Frajer vozi kamion za neku tvrtku koja opskrbljuje američku vojsku, tako da se povremeno zatekne i u ovoj vukojebini. Uglavnom, zove i pita bi li htjela da se nađemo u Skopju predvečer i ja pristanem. Pokupih ga navečer na granici, odvezemo se za Skopje. Radujem se prilici da čujem što je novoga doma, da popričam s njim o nekim zajedničkim prijateljima, da osjetim dašak Slavonije. Sjedimo u restoranu, pomalo tračamo neke ljude iz njegovog sela i on mi priča kako me je prvi puta vidjeo na štali, s konjima, prije par godina - prije nego što su nas 'službeno' upoznali. Meni se na spomen štale i konja zamuti pogled i odlutam u mislima natrag u ta vremena kada mi je sve to bilo na dohvat ruke; kad sam mogla jašiti kad god mi se prohtjelo, stopiti se u  jedno s konjem i uživati u potpunoj slobodi galopirajući prostranim poljima...
Bludeći tim prostranstvom uspomena, vjerojatno sam se i blesavo osmjehivala. On je za to vrijeme pričao još nešto, ali sam toga bila potpuno nesvjesna. Tek ću kasnije shvatiti da je on tu nešto pogrešno protumačio...
Nakon što sam se vratila u stvarnost, shvatih da smo iscrpili sve teme i da je vrijeme odlasku. Plaćam račun i odlazimo prema autu, hodajući s noge na nogu uz Vardar. On prekine tišinu pitanjem:
-         Kako to da nisi s nikim u vezi?
Ja ne razmišljam baš najbolje kad mi je želudac pun. – Kako to misliš? – kažem. – Pa čujem se sa ekipom, vidimo se svaki put kad dođem...
-         Ma ne sa ekipom. Mislim, kako nemaš momka?
-         Aaaaa, tooo.... A ne znam, ne da mi se sve to.
Hm, u trenu su mi se povratili svi mentalni kapaciteti. OK, kako on zna da nemam frajera? I kakva su to sad pitanja? Uostalom, zašto bi to njega uopće zanimalo?
U autu smo, vozim prema granici i automatski u sebi analiziram to jedno - možda zapravo potpuno nedužno - pitanje. Uglavnom šutim, zabavljena tom mentalnom 'gimnastikom', a on nakon nekog vremena ponovo prekine tišinu:
-         Dobro hoćemo li se mi večeras kresnuti ili ne?
Srećom, ja imam smisla za humor, te sam se slatko nasmijala. Eto ti odgovora, Gioa.
-         Nećemo. – odgovorim. – Ovo je bilo vrlo suptilno izvedeno.- kažem i urlam od smijeha.
-         A, dobro, što sad... pa ne da mi se folirati u smislu 'baš si mi simpatična i slatka' i to... pa sam odlučio pitati. A zašto nećeš?
(Ma, gdje li je samo naučio dijeliti komplimente?)
-         Mmmm... premlad si za mene.
(Momak je devet godina mlađi. I nizak. I ima klempave uši. I ne zna sastaviti rečenicu dužu od šest riječi. Ali, ja se trudim biti obzirna i spomenuti mu samo jedan detalj – godine.)
-         Pa ja volim starije. – kaže, mrtav ozbiljan.
(Momak, kad iskopaš jamu iz koje ne možeš izići, nije preporučljivo nastaviti kopati.)
-         OK, neko voli plavuše, neko voli starije. Ali ja se - eto - ne furam na mlađe.
-         Pa nije to baš neka velika razlika. – uporan je on.
-         Čuj, kad sam ja krenula u gimnaziju, ti si bio đak-prvak. A da se ostavimo te teme?
-         A što bi ti falilo? – pila on i dalje i baš mi počinje ići na živce. – Eto, imaš fore do granice... ako se predomisliš.
No, baš ti hvala! Srećom je granica već jako blizu. Čak ako ga sad i izbacim iz auta, neće morati dugo hodati. Ipak, čini se da je uspio shvatiti kako DOISTA nisam zainteresirana, te je ušutio.
Nije pokušao ništa blesavoga pri opraštanju (a i otkud bi, kad sam bar glavu višlja od njega?), tek je rekao:
-         Eto... zbogom i nemoj što zamjeriti.
Smijala sam se cijelim putem natrag do 'svoga' grada.
 
Smijem se i sada, dva tjedna kasnije, sa šalicom hladnog čaja u rukama, dok sviće mutna siva zora negdje iza nebodera pred mojim prozorom. Opet ću se za koji sat probuditi sva izborana i s podočnjacima.... i opet će me cure zajebavati kako sigurno imam nekakvog lika kojeg nemilice trošim čitavu noć i zbog toga izgledam kao vampir. Baš!  
 
             
          

eh, nemoj sad za sve krivit Metohiju... eto, što se tiče vijesti iz Hrvatske, taj dio Kosova lunja i našim krajevima... za početak si nam poslala dotičnog natrag, lol...

U tom trenutku stvarno nisma znala što bih s njim. Kasno sam se sjetila da sam mogla tražiti da mi očisti dimnjak :o)) Sitan je, njemu to ne bi bio problem...

E da, svakak priđi prvom idućem klempi malom koji krene dahtat s "meni bi valjalo pročistit malo dimnjak"...;)) To ti je još Jimmy Stanić preporučival...

LoL!!!!

ne može vam biti ljepše: ti imaš razloga za smijeh, a cure za zajebanciju...