quidproquo

....sreo sam nju. Samo tako, jednostavno. Pijuckali smo kavu i pričali.Ona je pitala a ja pričao, kao u školi...onomad.
Sve je imalo smisla dok nismo došli do zanimanja. Zasmetalo joj što sam čoban. Nije joj bilo važno što sam situirani čoban i što sam visokokvalificirani čoban. Rekla je sjetno, pogledom uprtim u praznu šalicu:...ja nebih mogla živjeti na selu u blatu...ja sam gradsko dijete.
Eto, tako je rekla.
Pitam se danima...je l' taj gradski asfalt manje blatan...jesu li gradski susjedi bolji od mojih susjeda...jesu li ćurke, kokoši i povrće iz gradskog dućana svježije ili samo imaju gradski šmek?
Ne živim u gradu jer su mi građani čudni.Kao i vama čobani.

i..... prekrila te tuga?

samo je iskreno rekla da nebi mogla živjeti na selu i da je gradsko dijete..što je tu čudno...nije nikoga omalovažila :))

ja bi rado bila pastirica. dosta mi je života u gradu.. samo nitko me ne shvaća ozbiljno kad kažem da bi radije čuvala kravice ili ovčice nego radila s ljudima.

aaaaaaaaaaa, odakle ti ono onomad

Ako je tako kao što pišeš, e, takvog tražim!!

:-)čekam te odvajkada! Što nisi mene sreo?

-pahuljice, ne osjećam se omalovaženo nego tužno.
-borovnica, "onomad" je riječ. Ako je ti ne koristiš ne znači da time prestaje to biti. Baš si čudna.

-coco(lina), našla si me ali neću više na kavu u grad! Može kava na mom trijemu... ili cappuccino sa domaćim mlijekom...:)