Basna o galebu i mishu

"Zurim u neizmjernu crninu koja se prostire daleko izvan mojih zatvorenih vjeđa.Iako i dalje ležim na zemlji,osjećam se kao da sam na najvišoj mogućoj točki;držim se grčevito za zvijezdu na noćnom nebu dok mi se noge njišu nad hladnim crnim ništavilom.Bacam posljednji pogled na prste obavijene oko svjetlosti i puštam se.Krećem prema dolje,padam,zatim lebdim,pa padam i čekam dotaknuti zemlju svog života.
Danas znam,kao što sam znala i dok sam bila ona mala djevojčica koja se bori sa snom,da iza zavjese zatvorenih očiju postoje boje.Mame me,izazivaju da otvorim oči i ne spavam.Bljeskovi crvene i jantarne,žute i bijele šaraju mojom tminom.Odbijam ih otvoriti.Prkosim i stišćem vjeđe jače da zapriječim put zrncima svjetlosti,koja mi odvraćaju pozornost i drže me budnom,ali su znak da s druge strane ima života.
Ali,u meni života nema.Ne mogu ga osjetiti dok ležim na dnu stuba.
Srce mi sad jače kuca,usamljeni borac koji još stoji u ringu,crvena boksačka rukavica koja pobjedonosno pumpa u zrak i odbija se predati.
Ono je jedini dio mene kojem je stalo,jedini dio kojem je ikad bilo stalo." (C.Ahern)
..onog trena kad se i ono ugasi,ugasit će se i ono malo osjećaja što je ostalo u srcu umornom od nastojanja da pobijedi u toj borbi.Tada će ostati tek mutni bljeskovi sjećanja.Sjećanja koja ne bude osjećaje.Niti osmijeh čak.Tek sjećanja sama po sebi.
I hvala ti na njima.To je jedino što si mi dao.

....tužno....ali, tako je....