Ovo je NASLOV WEBLOGA

Klasni rat se i kod nas zakuhava, a oštrice se oštre. Ako radnici/ce još uvijek ne stvaraju svoje barikade i ne zaoštravaju svoje oštrice, to sasvim sigurno čini Vlada RH koja je već odavno krenula u napad. smanjenje plaća, krizni porez (danak!), ukidanje mnogih socijalnih prava i aktualna najava izmjene Zakona o radu (ZOR-a) samo su neki od pokazatelja kroz koje se jasno artikuliraju i ovaj rat i strana barikade na koju se Vlada svrstala i za čije se interese bori – interese kapitala i ekonomskih elita, s njihovom 'metafizikom tržišta', valjda jedinom živućom metafizikom danas. Međutim, zadnji napad na radnička prava, artikuliran kroz Vladine prijedloge za izmjenu članaka 262. i 263., kao i stavka 3. članka 79. ZOR-a, predstavlja i jedan dublji korak u rušenju radničkih prava. Tim se izmjenama kapitalistu-šefu dopušta skoro jednostrano otkazivanje kolektivnih ugovora, bilo da se radi o onima na određeno ili o onima na neodređeno vrijeme, kao i prestanak odgovornosti kapitalista-šefa nakon šest mjeseci za sva prava stečena tim ugovorom. Ono što će se događati nakon isteka tih šest mjeseci ostaje nejasno (koliko će ih nakon toga ipak ostati nezaposleno?), ali čini se da će mnogi radnici/e biti prepušteni milosti i nemilosti svojih šefova, dok je sasvim očito da će novi sklopljeni ugovori biti bitno lošiji od prethodnih. Uostalom, ovo je indirektno potvrdila i sama Vlada u prijedlogu ZOR-a u kojem je radnicima poručila da više nismo u fazi gospodarskog rasta i da su ta vremena prošla.

Kao obrazloženje za ovakvo kidanje prava Vlada navodi 'jake utjecaje globalne i financijske krize' i tako drugim riječima želi poručiti da je razlog za rezanje naravno 'izvanjski' i da je njezina odgovornost za nastalu situaciju minimalna. Međutim, takva je tvrdnja daleko od istine. Dok je sasvim izvjesno da je napad na živote radnih ljudi globalan fenomen te da je kapitalizam kao ekonomski sistem možda oduvijek bio globalan, ne smijemo zanemariti ulogu domaćih elita, njihovu vlastitu odgovornost u tim procesima (bilo da se oni nazivaju globalizacijskim, tranzicijskim ili kako god) i uređenju svoje 'nacionalne oaze'. Privatizacija socijalnog bogatstva, uništenje industrije i rasprodaja socijalne imovine, kao i zaduživanje kod lihvarskih međunarodnih financijskih organizacija (prije svega MMF-a) su sve djela u kojima su obje hrvatske vlade (i lijeva i desna) zdušno participirale, uvjeravajući nas pritom da se ne radi o pljački i polarizaciji društva nego, eto, o 'demokracijskim i modernizacijskim procesima'. U tom je smislu Vlada i zaista bila dio 'globalnog svijeta' te takva politika, kao i ovakve posljedice, nisu nikakva iznimka, nego pravilo neoliberalnog svjetskog poretka i tranzicijskih procesa.

Sada nas pak Vlada uvjerava da su vremena ekonomskog napretka prošla i da se treba kidati na svemu pa tako i na onim slabim radničkim pravima i na sigurnosti koju smo još do jučer imali. Da bi se pripremilo polje za takve radikalne rezove trebalo je aktivirati i svoje medijske think-thankove koji su mjesecima širili (zapravo rasističku) propagandu o lijenosti hrvatskih radnika, o prokletom balkanskom mentalitetu koji se naviknuo na lagodan život i koji ne želi raditi (jednako kao i Grci/kinje), o prevelikoj brizi države za svoje građane i o opterećenosti nacionalne blagajne istim lijenčinama koje se još nisu naviknule na to da više nismo u 'socijalizmu'. Takvom propagandom ne samo da su pasivizirali radnike/ce od mogućih nereda (od vruće jeseni koja se najavljivala, a od koje nije bilo ništa), nego su stvorili i diskurs krivice radnika/ca za nastale probleme, krivicu radnika/ca za nastalu krizu.

Nejasno je, međutim, o kojim to točno rastrošnim i lijenim radnicima/ama Vlada priča? Prije se čini da su ustvari ekonomske i političke elite toliko narcisoidne da svoju beskorisnu društvenu funkciju, kao i svoje parazitiranje nad društvenim bogatstvom i radom, preslikavaju na cijelo društvo i prikazuju je kao cjelinu. Ja, međutim, kao netko tko cijeli svoj život raste u lokaciji svoje (radničke) klase, nikada nisam upoznao takve lijenčine, kao što nisam svjedočio ni prosperitetu o kojem Vlada priča. Ustvari sam cijeli svoj život (a svijest o njemu imam od nastanka nacionalne države, jer je sve ono prije valjda trebalo izbrisati i pretvoriti u jednu veliku crnu rupu) svjedočio tome da moji roditelji, kao i druge radničke obitelji u mojem susjedstvu, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, spajaju kraj s krajem. U čak ne tako idealnoj hrvatskoj obitelji od (eto samo) pet članova (ne i djece), u kojoj je otac dolaskom demokracije ostao bez plaće da bi ga nakon godina neisplaćivanja i otpustili, u kojoj samo majka radi, zaduživanje kod banaka nije bilo pitanje izbora, nego ekonomska nužnost. I da, istina, moglo bi se reći da smo živjeli izvan svojih mogućnosti, ali ne zato što smo to htjeli i zato što smo bili rasipni, nego zato što smo to morali. To nije bilo pitanje prosperiteta, nego pitanje opstanka, spajanja kraja s krajem (koji se s jednom plaćom naravno nije ni mogao spojiti). Cijelo susjedstvo bilo je prepuno sličnih primjera, kao i sličnih interijera – jeftine tehnike i jeftine dekoracije – iza kojih se zapravo krila oskudica, ali su, eto, pružali kakvu takvu iluziju da je 'dobro' (uvijek uz onaj konformistički nastavak rečenice – 'a može nam biti i gore').

No, čak i unutar takve lokacije klase, čini mi se da su naši roditelji (u mojem slučaju barem onaj jedan zaposlen) ipak imali nešto što mi, njihova djeca, izgleda nećemo imati – a to je kakvu takvu perspektivu zaposlenja, sigurnost radnog mjesta i mirovinu, kao i razne socijalne beneficije koje iz takve organizacije rada proizlaze. Ovaj novi prijedlog Zakona o radu, čini se, želi upravo uništiti i to malo prava koje su naši roditelji još i imali (u tom smislu indikativan se čini napad na ugovore na neodređeno vrijeme). Čak i ako bismo pristali na laž o trenutnoj neizbježnosti takvog rezanja, još uvijek ostaje otvoreno pitanje tko nam daje ikakvu garanciju da će se, nakon što se jednom ta prava ukinu, ona ikada više vratiti (u pretpostavljenom i odgođenom dobu prosperiteta, još jednom 'velikom planu' kojim nam vladajuće elite žele zamazati oči)?. Mogao bih zapravo reći da samo zadnja naivčina može u to povjerovati, negirajući u svojem vjerovanju svu povijest nastanka radničkih prava i borbe. Pored toga, svi trendovi suvremenog kapitalizma ne idu u prilog tom zaista naivnom vjerovanju. Prekarizacija rada (a time i života), gubitak svih prava iz rada, tehnologizacija rada (i stvaranje baumanovskog 'ljudskog viška'), slabljenje radničkog organiziranja i sindikata, kao i rušenje tzv. socijalne države ustvari nam prije govore da kapital, jednako kao i tridesetih godina prošlog stoljeća, iz svoje 'demokratske regulacije' (i socijalnih prava) prelazi u svoju 'fašističku regulaciju' (kako je Gilles Dauve okarakterizirao dvije strane iste kovanice kapitalizma). U tom smislu sve ovo možemo vidjeti kao početak procesa u kojem će se rad i radnici/e ponovno pokušati svesti na onu jednu dimenziju rada koja jedina u očima kapitalistima ne predstavlja 'trošak proizvodnje' – na golu radnu snagu, na minimalnu plaću i na rad iz kojeg ne proizlaze nikakva prava, kao ni participacija u (uvijek kolektivno stvorenom) socijalnom bogatstvu (koje elite privatiziraju).

Ako se opet vratim na svoju radničku obitelj i analitički je pogledam kroz presjek tri žive generacije koje je sačinjavaju (npr. bake, mame i sestre) mogao bih konstatirati da je samo jedna generacija (mamina) imala socijalnu sigurnost i kakvu takvu perspektivu. Iz bakinih riječi još uvijek proizlaze živa sjećanja na godine krize tridesetih godina prošlog stoljeća, na težak život seljaka/inja i radnika/ca i njihovu eksploataciju, kao i na socijalnu nesigurnost i neizvjesnost života. S druge strane, sestra koja je na drugoj godini studija ni sama ne zna kakva je budućnost čeka, kao ni koji bi otprilike posao mogla imati. Već sada razmišlja o radu uz studij jer se teško uzdržavati s plaćom samo jednog zaposlenog roditelja. Srećom, ove je godine zbog velikih prosvjeda studenata uspjela izbjeći plaćanje školarinu. To će joj možda uspjeti i ove godine, ali tko zna kako će biti za dvije godine, posebno kada je država krenula u rat protiv svojih građana/ki. I ja sam (isto druga obiteljska generacija), nezaposleni profesor, ne znam što mi donosi budućnost i ustvari život živim iz godine u godinu. Stana nemam i nemam ga čime kupiti, a stvaranje vlastite obitelji čini se utopijom. Izgleda da je unutar živuće obiteljske loze samo majka ona koja je imala relativnu 'sreću' i sigurnost, odnosno po takvoj računici ispada da je samo jedna obiteljska generacija uživala dobrobiti tzv. socijalne države, države prisiljene da više novca troši na svoje građane/ke i 'socijalne stvari'.

Međutim, takvoj je državi došao kraj i njezino je odumiranje gotovo mjesto (jednog rijetkog) konsenzusa. Sada bismo mogli tvrditi, gledano iz tzv. 'ptičje perspektive', da je socijalna država bila samo jedan kratak period u inače nesocijalnom i antiradničkom razvoju kapitalizma. Mogli bismo isto tako reći da je njezino postojanje i socijalni karakter sasvim sigurno bila posljedica prisile koju su državi nametnuli kako dobro organizirani revolucionarni pokreti, tako i blokovska podjela svijeta. Drugim riječima, 'socijalno' nije nikada bilo u samom karakteru države, već joj je 'socijalno' bilo nametnuto i na određen je način socijalna država predstavljala konsolidaciju svih tih kontradikcija (i za kapitaliste zapravo bolju alternativu od revolucije čije su se ideje u tom periodu ozbiljno materijalizirale u masama). Ako se u nekom trenutku i posumnjalo u represivni karakter države i njezinu administrativnu ulogu u reprodukciji kapitala, čini se da danas to više nije dilema jer se država iz dana u dan još jednom otvoreno pokazuje kao produžena ruka kapitalizma i kao sluškinja ekonomskih elita.

I dok se sve to događa, dok se radnička, ljudska i socijalna prava iz dana u dan ruše, postavlja se pitanje što rade oni koji se vole naokolo šepuriti s titulom boraca za radnička prava? Što rade sindikati? Ukratko bismo mogli reći – ama baš ništa! Kada su čuli za planove Vlade, sindikati su se, umjesto da upotrijebe najjače oružje koje imaju – a to su radnička solidarnost i direktna akcija (u ovom slučaju generalni štrajk), odlučili i sami narugati radničkim pravima i staviti ih na aukciju, staviti ih na test referenduma u 'fašistoidnoj fazi kapitalizma'! Umjesto da na napad Vlade odgovore ofenzivom, s masama na ulicama i artikulacijom gnjeva radništva, oni su se odmah postavili u defenzivan položaj i odlučili se i sami poigrati u, skoro već pa i izgubljenoj, predstavi referenduma. Tako su već i sami priznali da je referendum, zbog nekih drugih loših zakona koji koče istinski demokratski proces, gotovo nemoguće održati – zbog prevelikog broja potpisa koji se traži za pokretanje peticije, zbog kratkog vremena za njihovo prikupljanje, kao i zbog birokratske nepraktičnosti izvedbe, ali i sve manjeg izlaska ljudi na izbore (zbog sasvim opravdanog razočaranja u sistem parlamentarne demokracije). Međutim, možda je najveći trn u oku poruka koju su sindikati poslali radnicima/cama o njihovim radničkim pravima - a to je poruka da prava radnika/ca nisu ljudska prava, da nisu neotuđiva prava nego da ih se, po potrebi, uvijek može staviti na izbore i kao takve jednim legislativnim dekretom ukinuti, i to bezbrojem listića koje zaokružujemo u birokratskim uredima iste te države koja nas iz dana u dan gazi i koja nas već ozbiljno napada, ugrožavajući naše radne uvjete, našu moć pregovaranja i standard života i egzistenciju.

Međutim, moja mi je baka opet ponovila da sindikati lažu i da nas još jednom pokušavaju izmanipulirati. Od nje sam naučio i to da su radnička prava stečena teškom borbom radnika/ca kroz stoljeća eksploatacije. I ona se sama zajedno sa svojim drugaricama borila za prava – ne samo za sebe, nego i za buduće generacije. Pričala mi je i kako se borila – ne na referendumu, a ni kroz diskurs i prakse 'izbora' oko radničkih prava – već na ulici, po šumama i gorama, s oštrom oštricom oružja na kojem nije bilo ispisano moljakanje, a nisu se igrale ni predstave demokracije, nego se zahtijevalo sve ili ništa, sada i ovdje, do kraja! Vremena su se, međutim, promijenila i danas se ruše upravo ta ista prava za koja se ona borila (kao i mnoge generacije prije nje) i u kojima su poginuli mnogi njezini prijatelji/ce. Danas, kada gleda sve ovo skupa, kao i izdresiranost ljudi autoritetom, kaže da je boli srce i da smo svi skupa mlitavi i niš' koristi te opet zaziva ofenzivu jer kaže da bez nje ništa od prava neće ostati. I ona i ja se u nečem slažemo s mnogim neoliberalnim marionetama. Slažemo se s njima u tome da je socijalna država koju mnogi ljevičari i danas mlitavo zazivaju (pa čak i oni lucidni poput Slavoja Žižeka i bande) zapravo brod koji tone i koji nema smisla spašavati, a da bi opet za nekoliko desetljeća potonuo. Baka tvrdi da nam opet treba revolucionarni pokret i to onaj koji neće ponoviti stare greške njezine generacije. Kaže da nam treba pokret koji će jednom za svagda reći zbogom državi i kapitalizmu, političarima i kapitalistima i uspostaviti radničku demokraciju, odnosno slobodarski komunizam sada i ovdje, bez odlaganja i tranzicija, bez predsjednika s neograničenim mandatom vladanja pa čak i bez četverogodišnjih političara. Baka je i od nas naučila jednu lekciju – da su plenumi i jednakost istovremeno i sredstvo i cilj radničke i svake druge emancipatorske borbe za slobodu i naša i prava...

Piše: M.Ć.

jedna osnovna stvar: dvadeset sprovoda bi riješilo sve probleme..

Meni je milij termin "revolucija" ;)

ovaj moj komentar dolje jest zamišljen kao posljedica toga, što je tebi milije.

rijesila bi vise malo sprovoda ype.. puno vise.. jedan avion kao poljski .. uhh.

poljska je vrlo velika zemlja; a mi smo vrlo mala država...omjer je prihvatljiv.

Nije problem samo u ljudima nego i u sustavu. Ako sustav ostane isti ljudi se promjeniti neće.