Basna o galebu i mishu

Mnogo puta sam čula kako ljudi spominju da točno znaju kojeg dana im je život krenuo u nekom drugom smjeru.Uvijek sam se čudila tome.Kako možeš znati sa sigurnošću da je krenuo u nekom drugom smjeru?Kako možeš znati da to nije bio očekivani smjer?U konačnici,zašto se nisu okrenuli i vratili na stari ispravan put,ako je to ono što su htjeli?
Trebala sam i ja doživjeti račvanje svog života,i to preko nekoliko puta,a da bih jasno znala kada i kako je sve počelo,i kako je to zapravo,vrlo jednostavan proces.Toliko banalan,da ne vjeruješ da se radi o snazi tvog života.Pamtim točan datum i sat.Pamtim cijelu hrpu sitnih detalja koji se doveli do toga.Pamtim.To je ono jedino što još činim.
Znam da ti to ne pamtiš.Nikad nisi pamtio nevažne informacije.Opterećivale su tvoj ionako već preopterećen mozak.Preuzela sam tu funkciju za nas oboje.I bila ponosna na nju,onoliko koliko si ju ti mrzio,jer ti se nije sviđalo moje podsjećanje.Nikad nisi volio ispadati gubitnik ni u čemu.Uvijek prvi.Uvijek najbolji.Uvijek ponosan.Nisam zamjerala amneziju takovih podataka,isto kao što se ti nisi trudio izliječiti ju.Bio si to ti.Čovjek kojeg sam takvog voljela.Čovjek koji je tako malo volio mene.
Uskoro se bliži dan D.Namjerno ću prešutjeti kad će doći.Ovaj put ću  umilostiviti tvoj ego.Ovaj put zbilja nije važno.Nekako,nakon četiri godine,taj datum i nije više tako važan,kako se tada činilo.Nekako,kao da donosi završetak.A završeci nisu nikad toliko pompozni kao počeci.
Ne prepoznajem se više.Ne prepoznajem tu novu reodgojenu ženu.Odraslu.Naviklu na gubitak i tugu.Naviklu na novu razinu osjećaja s kojima je naučila živjeti.Nekako,kao da sam se tada prije četiri godine nanovo rodila kao neka potpuno druga osoba.
A sad ću tu osobu ubiti.Ne sviđa mi se baš previše.Slaba je.Plačljiva je.Tužna.Tiha.
Ona će nestati.Ali lekcije kojima si je naučio,ja ću iskoristiti u daljnjem svom životu.Postupit ću mudro,ovaj put.Naučila sam što je ljubav.Naučila sam kako je ispravno davati,ne tražeći ju zauzvrat.Naučila sam živjeti s njom,bez da me ubije svakim udahom.Naučila sam ju ne žrtvovati svaki bogovetni dan u zalog nečije tuđe ljubavi.
Naučila sam biti mudra i strpljiva.I kao takva ja odlazim u neki drugi paralaleni svemir,u svoj život.Ja i moja ljubav prema tebi.Idemo negdje gdje ćemo biti sretne takve,i gdje će biti ljudi koji će nas takve htjeti voljeti.Kažu mi da postoje takvi ljudi.
Ali,prije svega toga,treba strpljivo dočekati još taj dan.Otići ću bez oproštaja.Ne zbog ljutnje,jerbo ne ljutim se.Ne zbog inata,jerbo,zaboravila sam što je to.Ne zbog ponosa,jerbo,davno sam ga izgubila.Otići ću tako,jer ne vjerujem da neću ponovo pokleknuti.Ne zato što ne vjerujem sebi,već zato što ne vjerujem čaroliji tvojih plavih očiju.Uvijek je bila prejaka za mene.
Ostavit ću te sretnog u tvom svemiru.Posipat ću malo vilinske prašine po tvojim snovima.I nestati.
Kao što je bilo i zacrtano onog davnog ljetnog dana.Kao što je i ispravno za učiniti. Jedino ispravno.
Vile te čuvale,fairyb.
 
 

zgodno poetično... ne pretjerano patetično... pa ipak... na putu svom ponesi ta sjećanja u onolikoj mjeri u kojoj sutra nećeš suditi po onom jučer...

budi blaga prema sebi jer je to način na koji se pokazuje ljubav koju trebaš. udovoljavaj sebi i idi po savjesti. raduj se i odbaci tu tužnu i plačljivu koja se samosažaljava. ovo ti priča jedna žena koja je mogla ispričati istu ovakvu priču o svom životu.

Vidim da si se ovdje raspisala, opet djeluješ dešperatno i tužno.

Zašto, inače nisi takva.