Ručkić krčkić

A htjeli mi to ili ne, i mi s njima. A s nama i naše želje, velika i mala nadanja, realna i nerealna očekivanja.
Kad sam bila jako mlada, nadala sam se nekom muškarcu koji će mi pomoći da otkrijem svijet: onaj zanimljivi, onaj ispod površine svakodnevnog, onaj na nekom vrhuncu, onaj u kojem je rijedak zrak, onaj gdje se diše kroz poljupce... I zaista, pomogli su mi: čim bih se ponadala da je to moguće, koraknula bih bliže tom svijetu. Zanesena istraživanjem, tek naknadno bih primijetila da je momak ostao negdje na početku puta.
Zato sam to prestala očekivati od njih. Pentrala sam se i zaranjala sama, a od njih sam očekivala odmor; olakšanje. I zaista, pružali su ga, ispruženi uz mene, na meni, sve dok mi ne bi postali preteški. Ili ja njima. Iskobeljali bismo se iz zagrljaja i krenuli dalje, svatko svojim putem.
Onda sam poželjela nekoga tko bi mi donio zanos, nadahnuće. I bilo je takvih. Kad se pojave, moj svijet se zavrti poput kugle meda, s cijelom pričom vidljivom kroz zlatnu, prozirnu stijenku, a ja je probodem i lovim ljepljive kaplje, lovim zlaćani niz u pripovijedanje naše ljubavi, sve dok ne iscrpim sve. I priča dođe kraju. Jer više nije kugla. Jer riječi teku samo jednim smjerom.
A sad bi mi trebao netko za utjehu. Kad se osjetim nevažnom, nemoćnom; a sve češće je tako. Kad mi razbiju auto, kad mi naplaćuju uslugu koju nisu pružili, kad me tlače žicarlukom, kad ih ne shvaćam, kad me ne shvaćaju... Sad bi mi trebao netko tko nikamo ne ide. Tko se mijenja sa mnom.
Zapravo sam oduvijek željela nekog takvog. Ali sam mislila da je nerealno. Kako je to tužno, zar ne, kad se ne usudiš poželjeti nešto samo zato jer nije jako izgledno?

očekivanja se mijenjaju al i rastu s godinama ,,, i treba željet ,,, :)

Možda bih malo preformulirala tvoju tvrdnju, konteso, i rekla da želje rastu, ali očekivanja se smanjuju. Uostalom, naučimo se sami ispunjavati svoje želje, zar ne? :-))

da istina sami ih ispunjavamo , al kriteriji i htjenja rastu : drugačiji pogled sa 20 i sa 30 pa sa 40 ... moje iskustvo :)

Hm. Da, i moji pogledi se mijenjaju, ali ne mogu reći da su veći, manji, ljepši, ružniji... Kao da stalno obilazim oko istoga i sagledavam to s raznih strana.

Hm... rješenje tvog problema bi moglo biti u sljedećem :)). Je li ti Vega ikad palo na pamet da baš takvo nešto što si ovdje opisala u svom postu pokušaš ti prva pružiti nekom drugom, pa ti se onda s vremenom možda vrati :), ili npr. da li ti je ikad na pamet pala ideja da su ljudi zapravo stvoreni da vole, a ne da očekuju da ih se voli? :), :)*

vele da treba željeti previše.. tako da te dobiveno iznenadi i kada je polovično :)) a onda na koncu i dosegneš ono što si mislila da je nedostižno.. ali je želja uvijek negdje svjetlila

Hehe, Angie, jedna mudra žena mi je rekla da će mi se ova zadnja želja ostvariti tek kad ostarim; i postanem sličnija drugima ;-))

*napomena: mislila je "sporija".

TJ, sorry, sad sam tek vidjela komentar. Na koji odgovaram protupitanjem: zašto misliš da nije? Zašto misliš da nisam?

nema smisla ostariti u srcu i duši.. to su prava mjesta za ostati dijete zauvijek.. no to je uistinu teško..

Sad sam već dovoljno stara da mogu malo pričati i o starenju, ah... Znaš, nije to nešto kontinuirano, nego skokovito. I ide paralelno s tim mladenaštvom, koje se nikako ne da. Prvi put sam se osjetila starom prije skoro deset godina, i bila sam zgranuta, jer sam se istovremeno osjećala i tako mladom... Sad sam se već naviknula na to cukanje. I zapravo se čak i veselim starenju. Ima blagosti u tome.

prošle godine negdje u ovo doma.. moj sin (ne pravi.. već ja njega od milja zovem sinom) desteak godina mlađi.. stao meni kukati kako se osjeća starim.. kako nema snage.. kako mu je tempo života prebz.. a meni neki filing kao da mi je šesnaest.. rekoh mu .. ti i ja smo skroz poludjeli ..

Sve mi se čini da je starenje zapravo zaokruživanje: vraćanje na ono svoje izvorno "ja", nesocijalizirano, kao iz djetinjstva. Kad pogledam bakutanere oko sebe, uvijek u njima vidim djevojčice: nadurene, vesele, prestrašene... Ja bih voljela biti duhoviti, zajedljivi bakutaner koji priča dobre priče. Tak de me klinci slušaju i ne rade pizdarije.

hahaha.. ja sam sebe navek zamišljala.. joj koja je to bila pjesma od Đibe.. ono kad bakan sa šeširom s istetoviranom ružom na ruci, u crnim rukavicama.. gleda u more i puši na cigaršpic..

A ima i takvih. I ja se pomalo kolebam, ali mislim da je moja varijanta baba roge s kolačima pod pregačom ipak izglednija. Što sam starija, to me više zamara ugađanje društvenim normama. Pun mi je kufer toga da se obuzdavam kako nekoga ne bih inkomodirala svojim osjećajima!

ma ko kaže da nije izgledno. samo sii nekad umorna pa ti promakne. e jebi ga, došla se samo javiti. odo gledati filmove.

upravo je to ono što treba željeti.. biti svoj :))