Basna o galebu i mishu

Dali smo se voljeli?To nikad nije bilo upitno.Ali,ako ću biti potpuno iskrena,bila je to bolesna ljubav.Nikad,zapravo,nismo naučili kako da jedno drugoga prestanemo činiti očajno nesretnima,ponekad do te mjere da poželimo vrištati.Ponekad,kao da smo jedno drugome htjeli kazniti dušu.Ili,pojesti.
Svjesna tog obrasca,poželjela sam da se barem jedno od nas dvoje promijeni.Bilo tko.Ja sam htjela naučiti odustati od namjere da mu pojedem dušu ili ga zauzmem cijelim bićem.A on je mogao pokušati postati otvoreniji i skloniji izražavanju osjećaja,mogao je pokušati ne udaljavati se od osoba koje ga vole u strahu da će mu pojesti tu istu dušu.Mogao je naučiti reći nešto.Ponekad.
Voljela sam ga.Iskreno.I danas ga volim.
Ali...ne mogu biti s njim.Niti uz njega.Više ne znam gdje mogu postaviti granice svoje žrtve.I hoće li ona ikad biti dovoljna?
Jer..uz njega,ja više nisam ja.Pretvaram se u ovisnika.Neprestano imam potrebu za određenom razinom bliskosti koju sam imala s njim,jednom.I što ja više želim tu istu bliskost,to mi ona sve više i više biva uskraćena.Kad ja u konačnici odustanem,tada se ponovo vraćamo na početak i ja ponovo dobijam svoju dozu bliskosti..i opet sve iznova.Do zadnjih granica ludila.
Netko je negdje morao napraviti rez.Napravili smo ga oboje,na svoj način.
Od prvog trena sam znala da preboljeti ga neće biti lako,tim više što sam uvijek smatrala da je on moja srodna duša.Ne znam koja je bila njegova zadaća u mom životu.Ne znam koliko mi je bio namijenjen.Ali,sasvim sigurno znam da je zadak obavio,uspješno,kao i sve drugo čega se primi.Niti na sekundu ne želim misliti da je sve bilo uzaludno i besmisleno,tek slučajno.Da sva ona tuga i bol nemaju nikakvu svrhu.
Kažu da srodna duša ulazi u tvoj život da bi ti otkrila jedan dio tebe i da potom odlazi.Točno tako bi se u jednoj rečenici mogla opisati naša ljubav.Ako ljubav zaslužuje jednu rečenicu.Heh,možda naša i nije zaslužila više.Ili,možda,samo ja nisam zaslužila više.
Bilo kako bilo,gotovo je.
Nastavljam dalje u nekim drugim borbama.Možda za povratak sebi.Zapravo,jedino za povratak sebi.
Tek...u ovim kišnim noćima,smijem priznati koliko mi nedostaje.I koliko bolno to nedostajanje može biti.Jer...kiša opere sve moje misli.
http://www.youtube.com/watch?v=Ea07jDzFfyA
 

Lijepo napisan post! Usput...čitala sam o karmi..i njenim vezama u sadašnjem životu...i spominje neke 'ravnoteže' između dviju duša. Npr. u tvom slučaju...ti njemu u prošlom životu mogla biti mama..ili tata..svejedno. Možda čak brat..ili netko tko se o njemu 'brinuo' i 'učio' ga za život. Sada na neki način to vraćaš..ili barem nastojiš vratiti. Ipak...ima nade. Navodno 'srodne duše' nisu isto što i blizanačke duše. Blizanačke spadaju u ono 'drugo ja' ..iliti moja druga polovica:) Odahni:)

Srodne duše ne postoje u stvarnosti, ljudi se samo uvjere u to jer vole maštati.

hvala vam oboma..mogu odahnuti..a i kiša će stati,aj ges:-)

e ovaj izraz- pojesti...da..čudan je...meni je isto došla slika..pojesti mu srce..kad ga ovaj moj već nudi:)))