odojačenje

Jedna istinita priča, sa izmišljenim likovima, mjestom i vremenom radnje te isto tako izmišljenim događajima i još koješta izmišljenog.

KAKO NATJERATI SLONA DA POMISLI KAKO STE ŽIRAFA ILI NEKA MALA VJEVERICA!? odgovor je nikako. slon ,ma koliko se god vi trudili, nipošto neće zamjeniti za žirafu.(a ni vjevericu).....dok je opet kod bjeloglavih supova ili neznam....npr. krtica, to jako česta i prirodna pojava. Da bi se uvjerio u ovu teoriju, posjetio sam nama jednu susjednu državu, za koju mi je rečeno da sadrži velik broj najrazličitijih vrsta životinja. Krenusmo za OBALU BJELOKOSTI. Na putu, koji je izazuv dehidracija dvaju članova tima, bio prožet duhovnošću i sveobuhvatnom radošću, susreli smo vuka. Bio je velik i imo je velika usta i zube. No napokon došli mi na odredište, kad se odjednom začu glasan zvižduk. Svi se prepadosmo i pohrlimo u obližnju crkvu. Bili smo spašeni, jer kako kaže stara izreka tamo dolje ...."pazi kud gledaš kada čuješ nešto slično nečemu što misliš da ti je poznato , a nemožeš to objasniti."........Nemoram ni pričati koliko smo svi bili ushićeni i prepuni poletnoga entuzijazma ,kad odnikuda pojavi se BOG. U početku smo bili zbunjeni jer nismo znali što želi od nas,sve dok se nismo opustili uz čašicu medovine koja je tekla tamo podno oltara. Svima nam je bilo lakše. BOG je otišo a otišli smo i mi. Da ne duljim ,,..povratak na rodnu grudu bijaše uspješan i prepun pustolovina.. E da i tako krenusmo natrag. Vrijeme je bilo na našoj strani, a ni svjetla nisu radila. Sve je bilo savršeno, sve osim jedne stvari,....MIRZA JE NESTAO.!!!!! Svi krenusmo u potragu.... i ništa .... Tragali smo za njim dan i noć. Onda nam se više nije dalo pa smo prestali. No samo je jedna stvar u svemu tome bila extremno čudna ,,,... nitko nije znao gdje smo. Bilo nas je strah. "nikada više"- rekao je . I svi krenusmo na počinak. Spokoj. Samo je dragan pjevao cijelu noć, a vukovi ga pratiše u pjesmi zavijanjem. Glazba je bila prekrasna, te je djelovala laksativno, kad odjednom ukaže sae nama SVETI GRAL.---napokon , bio nam je na dohvat ruke. Svi smo znali što nam je činiti. Plakali smo. Bio je prekrasan i sjajio se. Bio je žute boje. Dvojca pukoše- Tuku se - uzvikne. Prekinem svadju i kažem da je potrebno da se krene dalje. Spakirali smo stvari i krenuli na dug put, puno duži nego onaj kojega smo do sada prošli. No morali smo odbaciti jednoga člana expedicije jer smo bili kratki sa vece papirom. Petar je rekao da želi da to bude on, te napomenu da moramo prihvatiti njegovu žrtvu. Svi smo znali da Petar to čini za dobrobit nas samih i svih oko nas pa tako i same Expedicije. No Expedicija se s tim nije mogla pomiriti. Plakala je ostatak puta, sve do časa dok nas ne napadoše oposumi. Bilo je strašno.Kako bi sprala ljagu sa imena svoga stade ih tjerati štapom. "U šumu , u šumu "- Vikala je. Oposumi su i dalje napadali. Ništa nije pomagalo, čak ni teleport nije radio kako treba. Bili smo izvan sebe. Kad odjednom ko iz vedra neba udari grom ravno u kolovođu oposuma i on pade na mjestu mrtav. Više se nije micao , a nismo se micali ni mi , a ni ostali oposumi .Sad smo bili u škripcu . Odzvonilo je podne a oko nas mrak. Ništa nam nije bilo jasno. Krvi je bilo posvuda, čak i po obližnjoj tržnici. "ljepoto moja"- rekoše oposumi . svi u jedan glas. Znao sam da je nešto bilo ovdje jako čudno , čak i prije nego oposumi progovoriše, a svi dobro znamo da oni nemogu govoriti. Sve je ovo bilo poigravanje neke više sile nad našim nemoćnim tjelesima koja su djelovala suviše krhko u složenoj nam kompoziciji u kojoj pre vladava zlo
.Uz sva čudne manifestacije, ostajemo pribrani i krećemo dalje. Budnim okom pratimo situaciju oko nas. Ne događa se ništa. To je jedan od onih dana. Sve je tiho . Nigdje ni glasa. Kad odjednom cijelo krdo krene na nas odjednom krene. STRAH. Pobijemo ih sve i odlučimo krenuti putem kuće. Sunce je bilo na vrhuncu svoje drevne moći. Bilo je vruće. Žeđ je bila neizdrživa. Bježite svi u okrilje hladovine. Pustite ptice da lete. Budite sami sa sobom ili zajedno. No budite slobodni . Nikad viđeno lice zauvjek ostaje prekriveno svilenim slojem magle koja ne dozvoljava svijetlo. Zar ćemo mi tako prestati i nikada više ne doći. Sve će biti krvavo crno. Nebo . Sunce. Trava. Sve je onako pahuljasto , nad mojim se mislima isprepleću boje žarkih labudova. Izvirem iz tame i topim se ko sladoled. Nekako je vruće. Neznam što se događa ali polako nestajem i moje misli nestaju , više nisam znao tko sam , nitko više ne vidi. Odjednom je sve jasno i kristalno čisto . Ja sam lud ili me nikada nije bilo. Jesam li ja upoće. moje misli narušavaju savršenu ravnotežu misaonog svijeta . Letimo kao ptice dok nam sunce grije krila. Da li mogu biti višlje. Mogu. Visoko. Do sunca. Preko zlatne doline , iznad oblaka tišine. Ovo je kraj, prijatelju moj. Kraj. Nema više planova, ovo je kraj svega što postoji. Bojim se da više neću nikada gledati..

**Svaka gramatička greška je namjerna i nije povezana sa stvarnim događajem.**

hahaha!

:D