Ručkić krčkić

Prije bih rekla "mladost-nepromišljenost" nego "ludost". Ludost za mene znači dvije stvari: namjerno odstupanje od utabanih staza, nekonvencionalnost, kreativnost, istraživanje; ili neku boleštinu za koji psihijatri znaju latinski naziv.
U prvom značenju, ludost je izbor koja se ne ograničava na mladost: tko je okusi, nikad je ne zaboravi, teško je se odreći. Unatoč tome što nije jeftina, osim za one polu-proizvode, tzv. "otkvačenjake", koji svoju "ludost" koriste kao izliku za grebarenje i manjak odgovornosti. Ipak, lakše je biti "lud" kad si mlad i ne znaš, pa i ne zamišljaš posljedice svojih izbora... Zato su mnogi probali i propali. A neki nisu ni pokušali. Mnogo je mladih s mentalnim sklopom proživljenih života davno pokojnih ili uspokojenih predaka; i njihovih cenzuriranih priča.
A starost...? Starcima obično pripisujemo mudrost; ili kažemo da su podjetinjili. Bez obzira na pridjev koji im pripišemo, rekla bih da je čvršća spona između sasvim mladih i starih, nego između tzv. "zrelih" i starih. Mladi ljudi vole starce, možda zbog djedova i baki, možda zbog želje za učenjem, možda zato jer još nemaju svojih planova u kojima ovi smetaju, ali najviše zato jer SEBE još uvijek ne mogu zamisliti u njihovoj koži.
Meni su starci dragi. Oni zbilja stari, kronološki, ne ovi sredovječni ili - još gore! - oni koji su iz djetinjstva uskočili ravno u staračko coktanje i neodobravanje svijeta u cjelini.
Ne svi podjednako, naravno, i mene živciraju oni zločesti, oni koji neprestano cendraju kako je sve otišlo u vražju mater i to prije svega zato jer njih nitko ne šljivi onoliko koliko to oni zaslužuju i jer bi svi samo izvukli neku materijalnu korist iz njihove crkavice i tko zna kakve krame koju ljubomorno čuvaju... Ima jedna stara u mojem susjedstvu, baš je takva: uhvati se neke jadne prodavačice koja još nije skužila da ne smije nasjesti i onda joj drobi tko sve ne valja, u dućanu, u ulici, u kvartu, u gradu, u državi, na kontinentu i cijelom planetu, te koga bi sve trebalo ubiti, a prvi je npr. nečiji pas, jerbo dobija ljubav i pažnju koji bi, kad bi bilo pravde, trebali pripasti njoj. I tako sve dok je mala ne otkanta, a onda nekoj novoj priča kako ova ne valja.
Ne, ja volim one starce koji su naučili prihvaćati sebe i svijet s humorom. One kojima više gotovo ništa nije važno osim radosti, a pogotovo kad je imaju s kim podijeliti. Prva starica koju sam voljela bila je moja baka, vječno u mirisavoj pregači, uvijek s iznenađenjem u džepu, vječno raščupana i potpuno ravnodušna prema bivšoj ljepoti; koju sam otkrila tek dugo nakon njene smrti, u jednom zametnutnom albumu sa slikama. Druga je bila kuma Micika, s mekanim, toplim, naboranim dekolteom, koja je tek pred smrt postala bogata, ali stvarno bogata, i onda je uspjela SVE spiskati za samo tri godine života: na pjesmu, klopu, veselje i nešto pomoći rođacima. Pa onda moja predivna gluha susjeda, koja je aparatić za sluh koristila kao oružje - rekla bi svoje, i onda ga jednostavno izvadila - prema nadrkancima, a pekmez od marelica kao poziv na guštanje.
Pa i moja majka je tu, iako sam ja u kategoriji onih sredovječnih, onih kojima briga o starom članu obitelji doista kvari neke planove... Volim njeno dobroćudno lice, dugu kosu kojom posipa sve površine i smijeh, svakoga dana, i kad je boli, i kad se boji, i kad sam ja neljubazna.
U svakoj od tih žena vidim djevojčicu. Onu zaokupljenu svijetom, a ne sobom u svijetu. Onu radoznalu. Onu zahvalnu što im se otkriva; i što ih prima.
Zato me nije strah starenja. Samo boli, koja ide uz nju. Možda je smijeh zato još slađi?
Ubrzo ću otkriti.

Mladost ludost a starost bez pameti.... eto vraža i tavu i jaja!

Pa kajaznam... Zar je baš loše raspametiti se na kraju? Zar to nije običaj na svakoj dobroj zabavi?

Mene je strah da se ne umetnem na jednu od svojih baka.Jbt...gunđavo staro zlo:)

Ja zato već vježbam da budem zajedljiva stara zloća, a ne zlo ;-))

:)

Super mi je Micika.

Kad se obogatila, odjednom je iskrsnulo 20-ak rođaka za koje nije ni znala... Bili su ucviljeni kad je umrla. A užasnuti dok je živjela :-)))

Hahahaa!Pucali su čirevi:)

meni se čini da je starost zabetobirana uzorcima. uokvirena. spremljena po ladicama, za svaku svoja ladica..i nema tog boga koji to može pomaknuti, premaknuti, pokrenuti, skrenuti da se počne štrikati nešto napamet. e to napamet - za to je stručna mladost. drzna i sposobna, osposobljena već samim rođenjem. danas se djeca rađaju s neposrednim znanjem. bez da uče, oni već znaju sve. ne znam jesi li ti to primjetila?

Lako je štrikati napamet kad u glavi imaš sve mustre.

Iskustvo i brzina ne idu zajedno.To je, po meni, osnovna razlika.

Ja volim slušati ljude zadovoljne proživljenim.A tako ih je malo:(

A strašno teško mi je komunicirati s mlađarijom od...kajaznam...17-18 lakih godina.Naporni su za poludit.

Da mlađarija zna sve...? Mlađarija MISLI da zna sve, a zapraf nije svjesna onoga što uistinu ZNA. Baš mi je neki dan studentica pričala kako pojma nije imala što sve zna dok se nije zaposlila; a dok je studirala, mislila je da joj niš od svega toga ne treba.

Jeste li kad gledali stare žene kako sjeckaju češnjak? Ili pletu? Bormeš, to se zove vještina! Pa i brzina, čak i s artritičnim rukama. Jedino, njima se obično ne žuri, one bi sve usporile... normalno :-))

Srećom, imala sam priliku živjeti s drugom bakom.Moja mala bucmasta vila:)Žao mi je ponekad što nisam bila starmala klinka i više se družila s njom.Škrinjica puna legendi i priča.

Skuhala bi nam kavu (imala sam 6 godina!)i klafrala.

Moja dobra baka je pjevala, plesala, radila divne kolače, razgovarala sa životinjama i uvijek, uvijek, uvijek me najviše voljela; a moja strašna baka je odlučila da će stanovati u ogromnom krevetu 10 godina prije smrti; iz njega je upravljala imanjem, liječila molitvom i travama i zajebavala sve živo. Na dan svoje smrti je natjerala snahu da je okupa, očešlja joj kike (do ispod guzice), preobuče, užicala pola banane od susjede, pojela, naslonila se na jastuk i umrla.

Gdje je ta magicna granica, gdje se pretvoris od djevojcice u staru zenu...i postoje li zene, koje zuvijek ostaju djevojcice...mislim da sam jedna od takvih, i mislim da to cak niti nema veze s godinama, sjecam se u gimnaziji, bilo je i tada gospodja u razredu, a ne djevojaka...to ima veze s mozgom, s pameti, sa zivotom.............jedini mi je problem, kada sva prposna jurisam po kuci i prodjem kraj ogledala i vidim osobu, koja u stvari nije ona, koju osjecam mentalno...onda se eastuzim...ili kada idem po gradu i vidim jeans i odem u kabinu probati i mam se okrenem van i zakljucim, vise nikada ne idem u te kabine...em je zagusljivo, em, ogledala prikazuju debljima osobe....bolje zivjeti u blazenom neznanju, haha

Hm...malo me strah za tebe:)

Za Vegu, ne za Đusi;)

mislim da će bit u redu ako ne otkriješ Isusa i ne počneš puštati kosu:)

Kosu već puštam, ali ne nosim kike ;-))

Juicy, pa i ja te vidim kao djevojčicu. Za ozbač! Onih par puta što smo se družile nikad, ali ni u ludilu, ne bih za tebe upotrijebila riječ "starica"!