Basna o galebu i mishu

Moleći Boga da vrata ne zaškripe,tiho i polako je otvorila vrata.Zadržavajući dah i privikavajući oči na tamu,kročila je u sobu.Imala je osjećaj da lupanje njenog srca odjekuje u tami kao deseci bubnjeva koji lupaju u daljini.Grlo joj je bilo stegnuto u nemogućnosti da udahne.Nema veze,disala je plitko kao riba koja se bori za zrak.
Gledala je odraz tijela na krevetu.Razbacan,pomiješan sa plahtom,bilo je gotovo nemoguće odrediti gdje je glava,a gdje ostatak tijela.Mada,ionako je dobro znala naviku spavanja tog spavača.Točno je znala gdje gleda ta usnula glavica.Sporo i na prstima prišla je krevetu,promatrajući profil njegovog lica.Glave okrenute u stranu,usana izobličenih u neku grimasu,očiju spokojno sklopljenih,znala je da spava snom pravednika.Pravde ispisane njegovom rukom.Nježno je kleknula pored kreveta,naslonila glavu na njegov rub i promatrala ga.Činilo se satima,ali u stvarnom životu prošle su tek minute.Svjetlost kroz rupice roleta stvarala je čudne sjene na njegovom licu.Razmišljala je kako bi bilo dotaknuti te otočiće svjetlosti,poigrati se njima.
Uz uzdah,odustala je od tih šašavih misli.On više nije bio dostupan za diranje.Tek pola sata prije njenog dolaska,ona,ona druga je izašla iz stana,vjerovatno kad je on već zaspao.Da,bila je lako zamjenjiva.A on je postao tuđe vlasništvo.
Stojeći tako uz krevet i promatrajući njegove smirene udisaje i izdisaje,znala je da je kraj.I da je on sasvim sretan s tim.Savršeno svršeno sretan.
Obišla je krevet i približila glavu drugom jastuku,osjećajući tek neznatan miris druge žene na njemu.Dotakla ga je rukom i pritom spustila na njega klupko crne svile.Bio je to dugačak šal,istkan od crnih niti,koji joj je poklonio,još u onim danima,onim sretnim danima kad se poklanjalo i više od šala.Ovaj je sada bio obilno ispunjen njenim mirisom,tako specifičnim za nju,bogat,mek i  podatan,kao i ona sama.
Izlazeći iz sobe,još jedanput je okrenula glavu i pogledala ga,očekujući nekakav osjećaj,tugu,bijes,bilo što.Ništa se nije niti pomaklo u njoj.Niti mišić u oku.Slegnuvši ramenima,samo je spokojno zatvorila vrata.
U hodniku,pokraj ulaznih vrata,odložila je ključ sa privjeskom,koji mu je kupila još tamo davno,kad je bilo važno poklanjati i više od privjeska.Privjesak je s vremenom,naravno,završio u ladici sa običnim nepotrebnim tricama koje nemamo vremena baciti.Na mjestu gdje je i ona završila ne tako davno.Na mjestu s kojeg je ona uspjela pobjeći,zajedno sa tim privjeskom.Privjesak,ni po čemu poseban,ali je trebao biti poseban.Trebao je biti ona svakodnevna spona između dvoje ljudi koji dijele istu ljubav i nadanja.Spona koja ih dijeli u trenucima razdvojenosti.
Spona koja na kraju završi u ladici.
Kao i njihova ljubav.
Izašla je iz stana.Iz njegovog života.Iz tog kaotičnog mirisa drugih žena.
Vani na ulici još je sukundu stajala pod uličnom rasvjetom,razmišljajući na koju stranu svijeta krenuti.
Po instiktu vjerovatno,krenula je prema sjeveru.Prateći svoju liniju,zacrtanu srcem.Srcem koje će već nekako naći načina da izblijedi trag koji je on ostavio na njemu.
Bila je sigurna u to.Kao što je bila sigurna i u jutro koje će upravo svanuti.

auuuuuuuuuu.....(sam da ti popravim rejting cmoljavosti....) :))))

da me digneš,ha?:-))

neeeeee....molim za tebe :))))

hmdaa..u zadnje vrijeme to svi čine...a da počneš moliti za sebe?