O Zemljanima
Genetičari kažu da našu budućnost određuju naši geni i okoliš u kojem živimo. Ako ćemo gledati gene u mojoj obitelji obavezno me čekaju proširene vene, čir na želucu i skolioza. Ali što je s onim dijelom o okolišu u kojem živimo? Ako se osvrnem na prošlost mojih roditelja, njihovih roditelja, roditelja njihovih roditelja, shvatim da su naši životi toliko različiti da više npr. ne jedemo ista jela, ne govorimo istim jezikom, opsesija čistoćom mi ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo, ne vjerujem u Boga... Moj život je oblikovalo jako puno događaja i ljudi. Svi su me doveli ovdje, u ovaj trenutak kad ne mogu reći da osjećam pripadnost. Cijeli svijet vidim kao jedno prekrasno mjesto. Osjećam se Ruskinjom kad pijem votku, Bošnjakinjom kad jedem krumpirušu, Talijankom kad jedem tjesteninu... Kad kažem djeduška, lullaby, abukchich, osjećam se kao da govorim materinjim jezikom...
Svaki put se, naučeći i prihvaćajući nešto novo kao dio vlastitog identiteta, udaljim od identiteta pod čijim krovom sam rođena. Je li osjećaj nepripadnosti nešto loše? Što ako na našem planetu nastaje jedna nova nacija ljudi koji se jednostavno nazivaju Zemljanima? Ljudi koji za nekoliko zemalja mogu reći da su im domovine, koji pričaju nekoliko materinjih jezika, kojima je uobičajena hrana mješavina kuhinja različitih kontinenata? Kad malo bolje razmislim, nije to loše. Lijepo je otkrivati koliko smo različiti. Za mene je to neprestano čuđenje, divljenje. Odjednom mi se cijeli ljudski vijek čini prekratkim da otkrijem sve što me zanima. Onaj osjećaj kad se nađete pred švedskim stolom i znate da ne možete probati baš sve, već da morate odabrati ono što izgleda najprimamljivije, jesti dok možete i uživati u svakom trenutku.
Uglavnom... dobra večer svima, ja sam Zemljanka. Tko ste vi? :-)
25.06.2010. u 22:41 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar