15.11. A. .D. '04.
Vani urla bura, ja sjedim u toplom. Na radiju Clapton. Tocnije - "Layla".
Ali ne ona verzija, nastala u luđačkoj mladosti dotičnog umjetnika, ispunjenoj špricama, iglama, i bocama žestice.
Ne... dame i gospodo.. jutros, za sve one sretnike koji slušaju baš tu radiopostaju svira unplugged verzija pjesme, lagana i svijetla, poput valova u plićaku na sunčani svibanjski dan. Meni glava puna misli i ne-misli, o svemu, žrtvama u Iraku, genocidu u Darfuru, općeraširenoj inertnosti kada su u pitanju tuđe patnje i nedaće, gdje su nestali osjećaji? Bili su tako lijepi... valjda smo ih izgubili na putu za McDonald's... znate ono mjest gdje mlade mame odvode djecu, jer "ne da im se kuvat". Ali imaju kužinu od 10ak tisuća nečega.
A Eric svira... prebire prstima po žicama, koje mu uzvraćaju zvucima... Clapton i gitara; taj ples podsjeća na dvoje ljubavnika. Pa sam malo smireniji... osjećaji nisu izumrli. Ne dok postoje... Ratnici Svjetlosti. Napuštam virtualnu stvarnost. Idem pojest burek i popit jogurt.
15.11.2004. u 10:21 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
alo slip, znas li slučajno ovu stvar koja sad svira na toj istoj postaji...????
Odoh ti poslat poruku, neš ovo pročitat, garant.
Autor: Sivi_mjesec | 15.11.2004. u 10:41 | opcije
ufff.. završila pisma, sad nema smisla da šaljem.
možda je bio r.e.m.
Autor: Sivi_mjesec | 15.11.2004. u 10:43 | opcije