Dårlig Ulv-Stranden

Oduvijek sam to mrzila. Bila sam više slična svom didu*. On je sve stvari koje su došle u njegov život pažljivo pohranjiva u ormare, ladice, garaže i tavane.
Smatram da je naći dobre prijatelje bogatstvo. Predati im se znači stvarno imati povjerenja u te ljude. Onaj osjećaj kad znaš da će te uhvatiti ako počneš padati, da znaš da se možeš uvijek na nekoga nasloniti.... u ponoć, tri ujutro, od cika zore do dosadnog podneva... Uvijek tu. Oni za mene i ja za njih. Međutim, ono što se događalo mome didu i što je moja majka** jako mrzila jeste pretrpanost. Toliko toga. Toliko stvari prikupljanih godinama - više nije bilo mjesta za nove.
Ljudi se mijenjaju. Plako. Nekad brzo. Ovisi o čemu se radi. Problem je što smo neke osobine naše ličnosti tako čvrsto sazidali i stavili armaturu od mreže ljudi koji su obilježili naš život, koji su još uvijek u njemu.
I onda promjene polako dolaze. Promjene su bolne i sve se ruši ako ih nasilu radimo.
Nekad bih se željela promijeniti. Metamorfizirati. Kao feniks – izgorjeti u pepeao i onda se preporoditi potpuno nova. Krenuti od apsolutnog početka. Ali ne mogu. Previše toga me okružuje što mi to ne dopušta. Kao da se stupovi nas samih sruše kada napravimo preradikalne promjene, kada se previše promijenimo. Kao da ugasite nasilu kompjuter i bojite se da će svi podaci biti izbrisani, da će identitet nestati. Ništavilo. Da nećemo ni sami znati tko smo i što smo. Neki osjećaj pripadnosti mora postojati čak i za one koji jako često plivaju protiv struje. Moramo biti barem donekle slični drugim ljudima jer se inače ne osjećamo dijelom ovog društva. Inače se pretvorimo u luđake koji eksplodiraju iznutra u nešto svima nama nepoznato i zastrašujuće, a kako li je tek strašno u njihovim glavama... kako li je tek njima teško izdržati te trenutke ludila?!
Ne, prijatelji se ne puštaju tako lako kao što ja danas bacam iz svog ormara apsolutno svaku krpicu za koju smatram da me više ne opisuje, koja je simbol nekog doba koje je bilo jako teško i jako autodestruktivno. Prijatelji blijede. Polako. To je najprirodniji način. Blijede tako dugo dok ih ne prekrije ravnodušnost. Ni ne primijetimo da su nestali jer su već postali duhovi kroz koje se budućnost sve lakše razabire.
Treba ostati vjeran sebi. Mijenjati se tijekom života je prirodno. Živjeti svoj život neovisno o tome što drugi očekuju od nas je neprocjenjivo. Teško, ali neprocjenjivo. To je onaj osjećaj zbog kojeg svako jutro mogu stati pred ogledalo i reći samoj sebi da sam ponosna što sam ostala vjerna samoj sebi koliko god drugi ljudi smatrali da je moj život pogrešan, koliko god me prozivali jer nisam ispunila neka društvena očekivanja. Svako jutro stanem pred ogledalo i stisnem zube zbog grešaka koje sam počinila (ili ih još uvijek činim), duboko udahnem i kažem da je danas novi dan, prepun prilika, prepun mnoštva stvari koje treba otkriti, prepun bitaka u kojima ću pobijediti svoje strahove, napredovati. Da, malo se bojim promjena. Osobito onih velikih. Osobito onih u kojima osjećam strah jer nisam sto posto sigurna da radim nešto ispravno, nešto zbog čega kasnije neću žaliti. Vidjet ćemo. Treba uloviti ovaj dan. Za početak...

---
*did = djed
**majka = baka