Ručkić krčkić

...u život! Cijelog ću ga voljeti, sve, sve u njemu: i onaj bolni, i onaj dosadni, i onaj nepredvidljivi, i onaj vidljivi, i onaj veseli, i onaj rasplakani, i onaj jezivi, i svaki, baš svaki njegov dio.
Neću kroz njega prolaziti kao da je rutinski posao koji treba odraditi; i neću ga najviše voljeti baš u onome dijelu koji još nije, ali bi mogao biti; i ne, neću ga se plašiti, također u onome dijelu koji još nije, ali bi mogao biti.
Udisat ću ga u svemu zdravom i nezdravom što radim, jer jebeš život u kojem ništa ne smiješ! U životu se sve smije, osim ugroziti tuđi.
U životu se sve smije ako se nasmijemo kad nam se nasmije. Onda nema uzaludnosti.
I možda ću zaboraviti ovo što sad pišem, ali i to je život, taj zaborav, ta navika, kao danas kad sam mikrovalku otvarala na mjestu gdje se otvarala ona koju nemam već 15 godina: to se život malo našalio, prisjetio se starog sebe. I probudio me: začudio. Tako se život promeškolji kad ga zanemarimo.
Za J. K., preminulu 01. srpnja.

Hej.

Žao mi je.

I meni je zao.

"Ako neću misliti na to što će drugi govoriti, već na to što ću biti,
bit ću ja, bit ću drugi, bit ću helij,
bit ću kovrčava i vlažna Neptunova brada i sve što je moguće biti..." Miruj, Jasenka...