Zašto ne?

Preksinoć smo doputovale. Gita je teško primila povratak. Nakon 20-dnevnog stalnog bivanja samnom (i to bez Vanje koju je čuvala Biba, ona ista Biba iz "naših prvih 20 godina";-) ), te analognog ekskluziviteta na moju 24-satnu pažnju usmjerenu njoj, i samo njoj, začinjenog cjelodnevnim boravkom na terasi s pogledom na plažu, šetnicu, ljude, djecu, pse, mačke, galebove i ostalo (situacija baš po njenom hiperaktivnom ukusu), osjećala sam se baš gadno ostavivši je ujutro samu u njenom dijelu stana (kad radim, držim ih odvojeno jer potpuno razvale stan divljački se igrajući dok su solo), pa sam joj jučer, iz potrebe da joj prijelaz učinim bar donekle bezbolnijim pružila 2 vrrrlo duuuge šetnje.
U drugoj, predvečernjo/večernjoj zabasale smo među inim i na zelenim tepihom presvučeno malonogometno igralište (na kojem u noćnim satima kad igralište opusti obožava ganjati i hvatati svoju noćnu lopticu koju je nedavno dobila na poklon - super izum, s nekim, valjda se to zove diodama, kad je kresneš o tlo počne svjetlucati naizmjenično plavo/crveno, u histeričnom ritmu policijske rotirke :-)), a koje je smješteno unutar dijelom čempresima opasanog kompleksa srednje škole (baš onim već spominjanim čempresima "optimalnim za zaustavljanje na rolama":-) ).
Da, btw, Giti je ta loptica (i inače ima opak fetiš na sve loptice) draga kao... kao.. ma kao meni moj najdraži dildo na pragu moje druge godišnjice isposničkog života.. baš tako :-)
(Ajme mi danas kolosalno dugih rečenica...:-0 Bome bi mi i sam Srećko Jurdana u jeku svoje najplodonosnije faze iskreno pozavidjeo!!! :-)) ) 
No, da, hitim lopticu prvi put, i... prvo pa muško i to kakvo! Odleti odmah pod masivne kamene tribine smještene uz igralište, otvor ispod kojih varira između cca 10 i 13 cm. Jednom kad je odletila za loptom pod njih, nije mogla izaći, zapela na pola, uspaničarila se, ne znaš koja se više usrala, ona ili ja (meni odmah blink-blink kolegina priča kako je njegov rot sam sebi slomio kičmu tako što je on otvorio vrata ormara pred kojim je pasić spavao, a ovaj se probudio, uspaničario i u pokušaju da ustane/izvuče se, sam se učinio uzetim.. stvarno strava priča..:-( ).
Ukratko - ja zaurlam: "čekaj" i ona se zaledi. Sumrak je. Čučnem. Niš ne vidim. Kleknem (na pojas između tribina i igrališta obložen pločama, onima u tipu "teraca", od sitnih oblutaka zalivenih cementom, i pomislim kak je filing jamačno sličan klečanju na kuruzi - opet fucking dodir sveprisutnog isposništva pomislim potom:-0;-)). I dalje niš ne vidim. Spustim i preostale dvije, podlaktica kao i koljena položenih na spominjani teraco, tak da sam sad na sve 4. I dalje niš ne vidim. Kresnem upaljač. Sad vidim. Degutantnu masu smeća (vrećice smokija, zgužvane papire, čikove, zgnječene i rastaljene plastične čaše i upaljače, boce od vina i Jane, šprice, do pola sažvakane pa odbačene sendviče u različitim stadijima raspadanja, kurtone i rizle). Svega ima osim naše male bodljikave.. roze.. noćne... loptice. Loptice kupljenje kod kineza koji su zatvorili. Nenadoknadive loptice.
Vidim, vrag je odnio šalu. Leći ili ne leći pitanje je sad. Sjetim se značaja The Loptice za nju. Duboko udahnem i legnem. Ležim na lijevom boku, oskudno odjevena. Ukratko-lijevo bedro, list i nadlaktica su mi zamalo ravno u nabrojanom, dekadama gomilanom smeću. Lijevom rukom držim i farcajg. Desnom dohvatim jednu veću antiknu plastičnu bocu Jane i koristim je kao alat za razmicanje smeća. Prvo razmicanje-mućak. Gita sjedi i gleda me vrlo zabrinuto. Za lopticu, naravno. Taj mi pogled da snage. Zarovarim Janom dublje u gnusni otvor. Skužim da je "pod" pod tribinom zemljan i neravan te da je sasvim moguće da se tu pojavi i neki neželjeni glodavac u obrani svog staništa od neočekivanog intrudera tj. mene. Stisnem zube (bukvalno) i ponovo uronim pod tribinu. Uočim, prvo, brand new, drečavo žutu "Wilson 4" tenisku lopticu (sjećate se virtualnog prijatelja Wilsona kojeg si je prispodobio i oživotvorio Tom Hanks u "Brodolomu života" da mu da snage? :-)). Nakon što ga je Gita (Wilsona, dakle) nezainteresirano odmjerila, rekoh sebi: "i ovaj je Wilson tu zato da meni da snage". Slijedeći zaveslaj Janom i ugledam je. Nju. Noćnu. Zgrabim je i gurnem Giti. Ona me, onakvu, još uvijek ležeću i prljavosivu, promptno zahvalno lizne po obrazu, te mi je potom odmah doda capom da nastavimo. Ustanem, otresem prljavštinu (koliko je moguće) i zaključim da je baka bila potpuno u pravu kazujući da sreća pomaže hrabre :-)))
Naravno, i Wilsona smo ponijeli. Poslužit će već danas popodne:-)

Koji je tebi kurac!

Heh, dobro da moj šaponja ne zna čitati! Naime, moja požrtvovnost seže samo do dužine štapa mojeg pokojnog oca :-))

što se mora, mora se. kimam glavom s puno odobravanja.