DayWalker

Danas ujutro, nakon buđenja i šoranja, sjedim u kadi i gledam na čuku. Da mi se ne desi da sam u kadi predugo pa zakasnim na posel. Topla voda me još malo otupila, pa sam isključio mozak. Gledam u sekundarku kak prelazi preko malih crtica. Jebote kak to juri. Tek kad si fakat uzmeš malo cajta da obratiš pažnju na to, vidiš da vrijeme piči sto na sat. Mislim, nisam ja sad otkril ne znam kaj. Znam da vrijeme prolazi brzo, pa majku mu, imam 33 godine, a ko da sam jučer imal 22. Onda me ošorala misao. Svakim pokretom male kazaljke prošla je sekunda mog života, koju nemrem nikad više vratit.
Naravno, mogel bi jednostavno čuku vratit unatrag i brijat da to nisam napravil, da je to pravo vrijeme. Al to bi bilo varanje, a ne bi se nikad mogel opustit u toj „prošlosti“. Sjedil sam tak u kadi, puštal da voda curi po meni, osjećal se toplo i sigurno i gledal kako mi život prolazi. Istina u malim dozama, ali je neumoljivo pičio.
Sjetil sam se kak mi izgleda dan. Sad bum na posel, izgubil bum 8 sati svog života sjedeći pred kompom i razgovarajući na telefon. Oko sat, sat i pol bu mi otišlo na put na posel i sa posla (zavisno da li tramvaj potrefi ili fula svako crveno na semaforima). Uračnajmo u sve i minimalno osam sati spavanja. Došli smo do cifre od 17 – 17 i pol sati dnevno. Ostaje mi, u najboljem slučaju, 6 i pol sati za nekakav moj život. I ne znam kak je vama, al meni je to jebeno malo. Ne kužim kak je s ljudima koji rade po 10 ili 12 sati dnevno.  Oni fakat nemaju život.
A i ja ga imam sve manje. Ne sviđa mi se to. Godine mi cure, a ja svoj život koristim 6 i pol sati dnevno. Mogel bih naravno manje spavat, al sumnjam da bi to bilo dobro rješenje. Osjećam nekak da nisam slobodan. Sputan sam poslom i regulama koje mi nameće potrošačko društvo. Kaj se mene tiče, živim u zatvoru otvorenog tipa. Takav mi je filing. Gledal sam prije neki dan na telki neki dokumentarac o prirodi i vidil tipa koji jaše na konju kroz nekakvu stepu ili tak nekaj. Tu sam osjetil filing slobode. Tu sam počel razmišljat o svemu.
Trebam si malo posložit misli. Ovak ne bum još dugo funkcioniral. Takav je filing i teško da ću ga se riješit. Mislim da mi treba, bar na neko vrijeme, malo samotniji posao.
Cvjećarstvo nije loše. Uz malo dobre glazbe, naoružan vrtlarskim alatima, lagano, smireno, sam za sebe. A cvijeće raste naočigled, i miriši lijepo. To bi bio lijep posao. Lova bi vjerojatno bila manja.
Al neki moj mir vrijedi puno više od love.

Zadnja rečenica ti je full ispravna.Pozdrav!

pročitaj Izvan civilizacije, Daniel Quinn :)
možda tamo dobiš kakvu ideju za business koji ti daje slobodu :)

eh Day...treba ić na selo onda....

i todorić je počel s cvijećem a gle ga sad...

Nisi jedini, svi smo mi zatvorenici ovog sustava kojeg šutke podržavamo. Jebiga, ništa vremena ne ostaje za živiti (kad izbacimo nužne radnje- posao, hranjenje, spavanje, kupanje...)

ljudima ne treba dati ništa slobodnog vremena...odmah počnu razmišljati.

a katkad mi padne na pamet da upravo ogranicenja mi daju do znanja koliko cijenim one trenutke slobode... nekad si mislim da bih se bez ogranicenja - rasplinuo...?

da, ti si vidim, doslovno prilagodjen. Vjeruj ne bi ti se ništa desilo, osim što bi napokon mogao raditi ono što ti hoćeš. nisam ovo ni pisao sa mišlju da više nikad ne radim ništa. nego da radim što ja želim i kad ja želim.

kućica na otoku, uz more, što upecaš to spremiš za ručak? ili planina i stado ovčica??? :)

da da, al falilo bi neceg nedvojbeno... zato smo i dalje tu. previse smo se navukli ;)