ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

Kad odem, sjetit će se ptica neka
kako je ušla u moju pjesmu noću
kroz prozor zamrznut.

Ali se ti nećeš sjećati
da si spavao na mojim rukama dugo, dugo
u šumnoj uvali od sedefa.

Da si spavao na mojim rukama
dok je oseka u srcu gorjela
slanom mjesečinom.


Vesna Parun

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

obožavam vesnu parum:))
al na t sam pjesmu alergična.. il ju previše volim.. nikad ne znam. znam samo da ju izbjegavam:))

šta da ti kažem...do neki dan je nisam razumjela...sad da

kužim...
ja nju razumijem odavno.. možda baš zato od nje bježim.

kaj vam je jutros? ...ajte malo vedrine :)

"a što bih potomcima htio namrijeti u baštinu, bila bi vedrina. kristalna kocka vedrine." (Tin)

Čekat ćeš u veži. Dok ne prestane pljusak. Ili ćeš hrabro krenuti cilju. Bez kišobrana. Kad postaneš mokra. ...Vratit ćeš se u stan. Zauvijek ću te izgubiti. Ako te ipak nađem. Bit će to vječnost. Koja nema ime. Zato sam spokojan. Ako umrem. Bit ću glavni grad. U tvojem srcu. (S.Mraović)

Bio je to ludi galop od jutra do noći.
Povaljali smo trave i izranili žita.
I gledali smo se na svetlu, svojoj bledoći,
ja zdepast, debelog vrata, ti bela, tankovita.
*

Bio je to ludi galop od jutra do noći.
Povaljali smo trave i izranili žita.
I gledali smo se na svetlu, svojoj bledoći,
ja zdepast, debelog vrata, ti bela, tankovita.
*

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

Zvonimir Golob

ova meni jako draga:
ZAZMURI SE NA JEDNO OKO
ZAVIRI SE U SEBE U SVAKI UGAO
POGLEDA SE DA NEMA EKSERA DA NEMA LOPOVA
DA NEMA KUKVICIJIH JAJA




ZAZMURI SE I NA DRUGO OKO
CUCNE SE PA SE SKOCI
SKOCI SE VISOKO VISOKO VISOKO
DO NAVRH SAMOG SEBE




ODATLE SE PADNE SVOM TEZINOM
DANIMA SE PADA DUBOKO DUBOKO DUBOKO
NA DNO SVOG PONORA




KO SE NE RAZBIJE U PARAMPARCAD
KO OSTANE CITAV I CITAV USTANE

TAJ IGRA

Vasko Popa

volim ga.

Napisat cu ti pjesmu
U kojoj ce biti
Sunce, vjetar i ti.

Vrijeme ce mirisati pred kisu.
Zito ce snivati Van Goga.
Poljem ce svirati rijeka
Iz roga zelenoga.

Odjenut cu te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom ce stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.

Hodit ces sva izvan sebe
Od uzvisene neke slobode,
Nedjeljiva od svega sto vidis:
Od zraka, od zemlje, od vode.

Jablani dizat ce glave.
Ruzama dah ce stati.
Za vitkom pojavom tvojom
Sve ce se okretati.

I sume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki zuti.
Ucinit cu da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.

I u tom, svemira verglu,
Gdje prste u prostor boje,
Ti ocima sibat ces pejzaz
Svjesna ljepote svoje.

Vjetar odoljet nece,
Za kosu ce te scepat.
Ti ovlas ces ustrgnut klas
I kosu u rep ces vezat.

"Moja si", siktat ce vjetar
Za vratom studeni zubi.
Dobacit cu ti maramu kradom
Da vrat zastitis dugi.

"Ne bjezi", bjesnit ce vjetar,
"Neces se oteti lako!"
I zaskocit cete pod suknju -
Pűt bijela bljesnut ce zrakom.

Ti zgrabit ces vjetar za gusu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.

A zatim cu, tiho, u pjesmi,
Otskrinuti oblake lake,
I ti ces prosuti kose
U zlatne suncane zrake.

Tisuce svjetlosnih strijela
Kroz srce ce ti sinut.
Od noznog palca do cela
Nevidljiva vatra ce liznut.

Osjetit ces u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje ce rasti.

Osjetit ces pod caskom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamencic
Baci u vodu mirnu;

Krug za krugom topline
Krv ce siriti vrela -
Sve dok ne dodirnes sebe
Izvan granica tijela.


(Kišević)

sviđa mi se...nabijeno strašću

ameli me popdsjetila na ovu, isto mraović.

Lako je biti mlad.
Odeš u black out.
Smrtno se zaljubiš četiri puta.
Lutaš od nesreće do nesreće.
Upoznaš mnogo ljudi.
Tjeraju te na pravi put.
Bodre te.
Opominju.
Ne možeš ih dobro razumjeti.
Jer iz njih govori strah.
I baš te briga za pravi put.
Dok jednog dana ne upoznaš.
Taj magični strah.
Koji te prvo spusti na zemlju.
A onda ispod nje.
S onog svijeta govoreći.
Ne treba se obazirati.
Koliko god velik bio.
Strah.
Ali treba se držati puta.

evo još jedna kao i ja .. hajmo se napiti surp ...

i još jedna za kraj: Branko Miljković
Smrtonosan jeivot, al smrti odoleva.
Jedna strašna bolest po meni će se zvati.
Mnogo smo patili: I, evo, sad peva
Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva.
Isto je pevati i umirati.

i još jedna za kraj: Branko Miljković
Smrtonosan jeivot, al smrti odoleva.
Jedna strašna bolest po meni će se zvati.
Mnogo smo patili: I, evo, sad peva
Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva.
Isto je pevati i umirati.

ne smijem tigrasta, pomješat ću lonce i poklopce:))

hajde kola ponovi to još jednom molim te... ;))

pa što ima veze ..mješaj ...

a, oš onda ti raspakiravat kutije, gdje je sve izmješano i nemaš pojma gdje je šta?

pa mogla bi ti pomoći malo .. ;))

kores bi ti pomoga puno više od mene ..on je srce ..hehe

ne znam zakaj se ponavljaju komentreai...nije namjerno

ŽEDAN

Tražeći se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbita zvijezda vode
utopila se u mom biću.
Tražeći te, Poezijo,
u sebi doživjeli brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobjegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovno spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golotu;
iste vode ogledala
u kojima ne smijem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žeđi.
Octavio Paz ... (heh.. ovako izgleda izbor, mrtvoumornih...;)
_________________

jooooooooj pa vi hoćete da me rasplaćete .. idem ja ..